1.Uvod

Okvirna tema ovog seminara za izobrazbu liječnika, nastavnika biologije i kateheta glasi: Seksualnost u adolescentnoj dobi (duševne i tjelesne posljedice neznanja). Moje predavanje nosi naslov Moralni aspekti spolnog odgoja. Zadatak mi je da ukratko ukažem na moralne osobine predavača i adolescenta kao preduvjet za prihvaćanje znanja i modela ponašanja iz područja ljudske seksualnosti. Najprije ću nešto reći o naravi same ljudske seksualnosti, zatim o potrebi ispravnog spolnog odgoja te o ličnosti odgojitelja i odgajanika s obzirom na spolni odgoj. Odgajati danas mlade za moralno ponašanje na spolnom području veoma je teško i nezahvalno, a s druge strane nužno potrebno. Danas je teško odgajati jer, prema riječima Pape Ivana Pavla II, naša civilizacija bi trebala biti svjesna da je bolesna civilizacija koja u čovjeku rađa duboka iskrivljenja. Prema spomenutom Papi "razlog se tomu nalazi u činjenici da se naša civilizacija istrgnula od pune istine o čovjeku, od istine o tomu što su muškarac i žena kao osobe…" (1) Zato se ispravni spolni odgoj može događati samo u kontekstu potpune istine o čovjeku.

2. Narav ljudske seksualnosti

Ljudska seksualnost je kompleksna stvarnost koju nije lako opisati ni dešifrirati njezin govor koji se očituje na svjesnoj i nesvjesnoj razini. Ipak, može se reći da u naravi ljudske seksualnosti na poseban način iskaču dvije glavne oznake: svudašnjost i plastičnost. Zahvaljujući ovim karakteristikama, simbolizam sadržan u ljudskoj spolnosti može izraziti emocije i odnose koji nisu nužno seksualne naravi.

Svudašnjost seksualnosti znači da ona prožima svaku ljudsku stanicu, prisutna je i u svijesti i u podsvijesti, i kao takva može poslužiti da se preko nje izraze mnoge druge potrebe, a ne samo one koje su povezane sa seksualnošću. Ljudska spolnost, slikovito rečeno, "oboji" sve među-osobne odnose jer je njezina prisutnost vrlo snažna u afektivnom svijetu i životu svake osobe. Budući da je u odnosu sa svim ostalim potrebama, seksualnost se može vrlo lako udružiti s njima, a da osoba toga nije ni svjesna. Svudašnjost seksualnosti, hoće reći kako se jedan problem u bilo kojem području osobe, može vrlo lako izraziti kroz seksualnost, koja u toj perspektivi izgleda kao velika rijeka koja prolazi kroz čitavu osobu i tako može primiti sve ostale male rijeke ili potoke koji se ulijevaju u najbližu veliku rijeku. Male rijeke i potoci u ovoj perspektivi simboliziraju ostale konflikte i neriješene probleme kojih osoba često nije ni svjesna.

Plastičnost seksualnosti, kao njezina druga bitna značajka omogućuje da seksualno izražavanje mogne biti motivirano stvarima koje nemaju veze sa seksualnošću, nego im ona služi samo kao sredstvo izražavanja (kao plastelin koji se može vrlo lako po želji oblikovati). Ono što se izvana vidi i primjećuje jest seksualna želja ili ponašanje, ali korijen takvog ponašanja treba tražiti u drugim sferama osobe. Ono što spomenuta tvrdnja želi izraziti najbolje će se vidjeti u slijedećem primjeru: osoba koja se boji otvoreno izraziti svoje emocije, posebice ako nema hrabrosti izraziti svoju agresivnost na prihvatljiv i kontroliran način, nego je potisne u podsvijest, ona će, kad se nagomila, postati dinamički vrlo aktivna i tražit će sebi kanal da se izrazi i tako smanji nutarnju napetost. Vrlo često baš preko seksualnosti (masturbacija, spolni čin ili razne vrste perverzija na seksualnom području) osoba traži i nalazi način i priliku da izrazi svoju potisnutu srdžbu, neprihvaćenu agresivnost, potisnutu želju za osvetom, osjećaj manje vrijednosti kao i razne druge konflikte.
Razna prisilna ponašanja na području seksualnosti uzrokovana su potisnutim sadržajem u podsvijesti koji nisu nužno seksualne naravi. Takvoj osobi se može pomoći ako se otkriju nesvjesne potisnute potrebe i razni konflikti koji najčešće imaju agresivno obilježje. Dovođenjem potisnute srdžbe u svijest, njezino prihvaćanje i kontrolirano izražavanje rasteretit će nutarnju napetost i osoba će i na spolnom području osjetiti oslobođenje od prisilnog ponašanja.

3. Moralnost u službi cjelovitog ostvarenja osobe

Osnovna istina o čovjeku glasi da je on stvoren na sliku Božju. Bog ga je obdario razumom i slobodnom voljom kojom sebe usmjeruje i, ovisno o svome ponašanju, sebe ostvaruje ili se degradira kao osoba. Čovjek je, nadalje istočnim grijehom ranjen, ali je milošću Isusa Krista i snagom Duha Svetoga obnovljen i ponovno usmjeren prema Bogu kao svome konačnom cilju. Da postigne taj cilj prema kojemu iznutra teži, čovjek mora živjeti moralno, tj mora uskladiti svoj život s voljom Božjom. A volja Božja je naše posvećenje i naše maksimalno ostvarenje. Drugim riječima čovjek će postići najveću moguću sreću kad živi moralno ostvarujući tako plan koji Bog ima s njime.
Vrlo važan segment čovjekova života odnosi se na njegovu seksualnost. Ona prožima osobu u svim njezinim razinama. Čovjek je seksualno diferenciran na tjelesnoj, psihološkoj, društvenoj pa i duhovnoj razini. Budući da spolnost prožima sve slojeve osobnosti od velike je važnosti da je čovjek ispravno shvati, pravilno se prema njoj postavi i otkrije njeno temeljno usmjerenje i svrhovitost. Drugim riječima, nužno je potrebno da ponašanje na spolnom području bude moralno, tj. u skladu s planom koji sam Bog ima s ljudskom spolnošću. Koji je plan Bog imao kad je čovjeka stvarao kao spolno biće. Biblija kaže "muško i žensko stvori ih". Temeljno značenje ljudske spolnosti je poziv na ljubav. (2) "Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku..., Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome i sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva. Ljubav je, dakle, temeljnii urođeni poziv svakog ljudskog bića". (3) Stvorivši čovjeka kao spolno biće, kao muško i žensko, Bog je - da tako kažemo - pomogao čovjeku da lakše izađe iz sebe, da sebe daruje drugome, da voli drugoga. Spolnost pomaže čovjeku da, izlazeći iz sebe, dariva drugima ljubav vlastitog bića. Spolnost realizirana u braku sudjeluje u Božjem stvaralačkom planu pozivanja novih ljudskih bića u život. Spolnost realizirana u djevičanskom životu, odnosno celibatu otkriva eshatološku dimenziju osobe koja će u Bogu naći svoje konačno ispunjenje. Spomenuto poslanje spolnost će moći izvršiti tek onda kad bude pod moralnom kontrolom. Spolnost koja izbjegne moralnoj kontroli postaje destruktivni element koji vodi degradiranju ljudske osobe jer je zatvara u vlastiti egoizam i onemogućuje njezino ostvarenje prema volji Božjoj. Tko sebi želi dobro, taj disciplinira i podloži moralnoj kontroli svoju seksualnost. Tko ne voli sebe, taj živi u neredu, kako psihološkom, tako i moralnom.

4. Moralne osobine predavača - odgojitelja kao preduvjet za prihvaćanje ispravnog nauka o seksualnom ponašanju

Da bi adolescent prihvatio ispravni nauk i model moralnog spolnog ponašanja potrebno je da sam predavač - odgojitelj bude moralna osoba koja živi one vrednote koje predlaže mladima. Dvostruki ili licemjerni život odgojitelja šalje dvostruke poruke mladima. Svjesno im se predlažu prave moralne i religiozne vrijednosti, a nesvjesno se, istovremeno, šalju suprotne poruke kojima se poručuje da ne treba moralno živjeti. Budući da je čovjek skloniji ići ugodnijim putem, mladi će više usvojiti one nesvjesne poruke koje ih pozivaju na lagodan, a možda i nemoralan život. Prema tome, prvi i najvažniji uvjet dobrog odgoja i pozitivnog utjecaja na mlade jest da sam odgojitelj, predavač, kateheta, profesor, liječnik bude moralno izgrađena i afektivno, a ne samo intelektualno zrela osoba, da živi ono što propovijeda.
Druga kvaliteta koja se traži od odgojitelja jest objektivno znanje i stručnost. Kad se mladi uvjere da dobivaju prave informacije, stručno obrazložene i uvjerljivo naviještene, onda je daleko veća šansa da se usvoje željeni modeli moralnog ponašanja. Mladi ne vole moraliziranje, odnosno nagovaranje kako moraju moralno živjeti i na području svoje seksualnosti. Međutim, kad im se poziv na moralno seksualno ponašanje predstavi kao uvjet njihova samoostvarenja i kad se ta poruka obrazloži još i psihološkim i sociološkim, a ne samo religioznim razlozima, onda je veća mogućnost da se usvoji željeni model moralnog ponašanja.
Treća poželjna, a najteže ostvariva kvaliteta odgojitelja jest karizmatičnost. Ona se očituje u uvjerljivosti, svojevrsnom opčinjenosti u ono o čemu se govori. Karizmatik je zaljubljen u ono što govori i što drugima želi navijestiti. Njegov je govor pozitivno zarazan. Čovjek ne može ostati hladan kad sluša pravog karizmatika. To je dar Duha Svetoga. Tko ima taj dar, taj s lakoćom osvaja srca mladih. Dobro je znati kako mnogi darovi Duha Svetoga u nama drijemaju i čekaju da ih netko probudi. A probuditi se mogu jakom čežnjom, vjerom i molitvom. Bog je svoju djecu obdario velikim darovima. Trebamo ih samo otkriti. To je moguće u ozračju šutnje i strpljive ali žarke molitve. "Puno može žarka molitva pravednikova", kaže sv. Jakov apostol.
Ostale osobine potrebne da netko bude dobar odgojitelj su: strpljivost, blagost, odlučnost, povjerenje, vjera, čvrsto pouzdanje te iznad svega nesebična i autentična ljubav prema onima koji se odgajaju. Kad govori o ljubavi, sv. Pavao na prvo mjesto stavlja strpljivost: "Ljubav je strpljiva". Teško je biti strpljiv jer mi želimo odmah vidjeti plod svoga odgajanja. Nadalje, potrebna je blagost. Sv. Pavao kaže: "Blagost vaša neka je poznata svim ljudima". Velikom strogošću se mogu postići poželjni rezultati dosta brzo, ali se to ne isplati, jer ne traju dugo. Tek onda kad pomognemo mladima da se odlučo moralno živjeti na spolnom području iz vlastitog uvjerenja, tada se možemo nadati da će plodovi biti dugoročni. Uz blagost treba spojiti i odlučnost. Moguće je biti odlučan i blag istovremeno. Biti blag znači govoriti snagom uvjerenja i ljubavi, a biti odlučan znači čvrsto vjerovati da osoba može usvojiti predloženi model moralnog ponašanja. Konačno, bez povjerenja nema odgoja. Tko želi utjecati na druge, mora znati steći njihovo povjerenje. A povjerenje se stječe tako da sami imamo najprije povjerenje u druge, da im vjerujemo i da ih volimo. U konačnici sve se opet svodi na ljubav. Ljubav je sve. Bog je ljubav.

5. Moralne oznake adolescenta kao preduvjet za prihvaćanje ispravnog (kršćanskog) nauka o spolnosti

Prva kvaliteta koja se traži jest željeti sebi dobro, istinski voljeti sebe. Zapravo je malo ljudi koji istinski vole sebe. Narcist je mladić koji je zaljubljen u sebe. Međutim, prava istina o njemu je da on zapravo ne voli sebe. To je paradoks. Narcist ne voli sebe. On je zaljubljen u čahuru kojom je sakrio svoju nemoć. Narcist u biti mrzi sebe. U jezgri svoje osobnosti on trpi od osjećaja manje vrijednosti. On je jadan jer je zaljubljen u iluziju, u nerealnu sliku o sebi. Prema tome, mladima treba pomoći da sebe dobro upoznaju, da se prihvate i zavole onako kako ih Bog sam voli. A tko sebe voli, taj sebe disciplinira kako bi mogao ostvariti neslućene potencijale skrivene u vlastitoj osobnosti. Tko sebe ne voli, taj sebi svašta dopusti. Tko krene širokim i udobnim putem, taj sebe odvede u propast. Kad se spolni užitak idolizira, on se tada demonizira. A demon laže i ubija.
Nadalje, druga oznaka potrebna mladima za uspješno usvajanje moralnog modela ponašanja na području spolnost jest intelektualna i afektivna zrelost. Svojom inteligencijom mladi bi morali shvatiti da im se želi dobro kad se od njih traži da žive moralno i čisto svoju spolnost. Osim intelektualne potrebno je da mladi imaju određeni stupanj i emocionalne inteligencije. Oni bi morali steći ispravan stav prema emocijama, a to znači da nauče ne potiskivati emocije, niti ih nekontrolirano izražavati, nego se suočavati s njima, prepoznavati ih i nastojati ih izraziti s kontrolom.
Da bi se moglo pozitivno djelovati na mlade, potrebno je da oni sami imaju ispravnu i pozitivnu životnu filozofiju. Za općeljudski, psihološki, a napose moralni i duhovni napredak nužno je potrebno da mlada osoba pravilno misli i bude otvorena za svijet vrijednosti i kreposti. Sv. Pavao u poslanici Rimljanima kaže: "Braćo, preoblčavajte se obnovom svoga uma da mognete spoznati što je volja Božja". Svaka naša promjena, svako usvajanje moralnih vrednota počinje najprije u našim glavama, bolje rečeno u našem razumu. Zato je silno važno učiti mlade da ispravno razmišljaju, da usvoje zdravu životnu filozofiju koja ne bježi od žrtve i križa. Psihološki zdrava osoba bježi od iluzije, a neurotik bježi od žrtve i križa. Što je osoba zrelija i stabilnija, ona lakše shvaća da nema istinske sreće i napretka bez odricanja. Što je osoba psihički labilnija i nesigurnija u sebe ona se boji žrtve i odricanja, ona je rob užitka.
Vrlo važna oznaka odnosno kvaliteta koju je potrebno da mladi imaju kako bi se moglo na njih pozitivno djelovati jest spremnost da se prihvati i živi istina. Istinu, međutim, nije lako prihvatiti jer ona najprije zaboli, jer otkriva rane, pokazuje ono što jest, a sve to čini zato da izliječi. Ono što nas boli to nas i liječi. Istina koja nas zaboli ima moć da nas i ozdravi. Samo treba imati veliku dozu poniznosti da se prihvati istina i da se izdrži bol koju nam zadaje kad nam počne skidati maske i razne oklope kojima smo skrivali svoje pravo stanje pred Bogom i ljudima. Naučiti mlade da žive u istini najbolji je način da usvoje moralno ponašanje na svim područjima, pa tako i na spolnom.

6. Neki konkretni problemi moralnog ponašanja mladih na spolnom području

Samozadovoljavanje ili masturbacija je uporaba vlastitog tijela za sebične ciljeve tjelesnog užitka. Saamozadovoljavanje je nedopustivo i stvara težak nered u osobi, naučava nas Papa Ivan Pavao II. u svom dokumentu pod nazivom Ljudska spolnost: istina i značenje. (4) Prema psihologu Ignacu Leppu "Pravi trajni uzrok masturbacije jest narcizam, te se mladom čovjeku može djelotvorno pomoći ako mu se olakše njegova likvidacija. Otkrivanje svijeta i drugih, uživanje u akciji, eto, toga treba da bi se mogla povesti borba protiv 'samotnoga grijeha'. Potrebno je, naime, da se osjećajnoj energiji kaoj ja blokirana u 'zloj navici' pruži pozitivnija upotreba. Dok potiskivanje te energije pod zahvatom moralnih zabrana može stvoriti pogodne uvjete za neurozu, njezina će sublimacija pospješiti normalni osjećajni rast mladog čovjeka". (5) Također i crkveni dokument Persona humana ističe da "nezrelost u doba sazrijevanja,koja se kadikad može protegnuti i preko te životne dobi, potom nedostatak psihičke uravnoteženosti i stečena navika mogu utjecati na ponašanje, umanjujući slobodu čina tako da subjektivno nije riječ uvijek o teškom grijehu". (6) U svakom slučaju mladima treba pomoći da prevladaju takva očitovanja nereda koja su često izrazi unutarnjih sukoba u psihi mlade osobe.

Drugi problem s kojim se susreću mladi u procesu svoga spolnog dozrijevanja jest homoseksualnost. Prema Katekizmu Katoličke Crkve "homoseksualnost označava odnose između muškaraca iližena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima krkoz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv". (7) Spomenuti Katekizam naglašava da treba razlikovati nagnuće koje može biti urođeno i homoseksualne čine koji su "u svojoj biti neuredni" (8) i suprotni moralnom zakonu. Mentalitet današnjeg društva koji se velikim dijelom nameće preko sredstava javnog mišljenja (mas media) teži niveliranju razlika među spolovima te tako pogoduje širenju homoseksualnosti. U nekim državama homoseksualni brakovi se već mogu civilno registrirati poput heteroseksualnih brakova. Crkva kao najjači moralni auktoritet mora braniti istinu koju je Bog objavio, a ona glasi "U početku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih". Nije rečeno "muško i muško" ili "žensko i žensko" stvori ih, nego "muško i žensko" stvori ih. Međutim, Crkva treba imati suosjećanja za osobe koje su opterećene tim problemom. Katekizam Katoličke Crkve traži da se takve osobe prihvaćaju s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. "Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svojem životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine teškoće koje mogu susresti zbog svojega stanja" (br. 2357).

7. Iskustva zaljubljenosti i patnje

Vrijeme adolescencije jest vrijeme dozrijevanja čitave osobe, napose na području afektivnosti i seksualnosti. Spolna uzdržljivost u tome razdoblju života mladih ljudi pomaže njihovu cjelokupnom dozrijevanju. Razdoblje adolescencije jest vrijeme stvaranja dubokih afektivnih veza i zaljubljivanja. Ta su iskustva dvostruke naravi: s jedne strane se bude najplemenitiji osjećaji ljubavi i prihvaćanja, a s druge strane upravo u tome razdoblju doživljava se i more patnje upravo zbog iskustva zaljubljenosti. Zašto je to tako? Ljubav i patnja idu zajedno. To je lijepo izraženo u mnogim ljubavnim pjesmama. Razlozi za to su višestruki:

1) Prvi izvor patnje: čežnja za apsolutnom ljubavlju. Bog je stvorio čovjeka iz ljubavi i spasio ga je po ljubavi Kristovoj. Duh Sveti ulijeva ljubav Božju u naša srca. Čovjek se vraća Bogu po ljubavi. Bit ćemo suđeni na Sudnjem danu po ljubavi. Čovjek je najviše gladan ljubavi. Na ovome svijetu čovjek susreće razne ljubavi, ali duboko u svom srcu osjeća i doživljava da ga ništa ne može u potpunosti zadovoljiti. Prema tome kad se osoba zaljubi, otvore se bezdani njezine duše, ona osjeti ljepotu ljubavi i poželi odmah dohvatiti svu ljubav, odnosno poželi imati vječnu, neprolaznu ljubav. Međutim, duši odmah postane jasno da to ne može dobiti od osobe u koju se zaljubila i koju iskreno voli. I to je glavni izvor patnje i duševnih boli u ljubavi. Otvorena je rana koju samo Božja ljubav može zacijeliti svojom ljubavi. Međutim, osoba toga nije uvijek svjesna pa zadovoljenje traži od osobe u koju se zaljubi. Budući da to od nje ne može dobiti, osjeti se neshvaćenom i zato pati. Rješenje je u tome da osoba shvati da će glad za vječnom apsolutnom ljubavi biti zadovoljena tek od Boga i to u vječnosti. To bi je trebali potaknuti da više vjeruje Bogu da ga više ljubi i da bude realnija u svojim očekivanjima od osobe u koju se zaljubila.

2) Drugi izvor patnje: kršenje Božjih zapovijedi. Na početku, tj. u nastajanju svaka ljubav je čista. U zaljubljenosti ljubav se doživljava kao vječna i ona takva i jest dok je čista i u skladu s Božjom voljom. Nažalost, vrlo bzro se sve više umiješa tjelesna požuda, sebični interesi, želja za sjetilnim užitkom, želja za spolnim odnosima. A kad se prekrši volja Božja i norme koje je Bog dao da se sačuva ljubav, onda se iz te ljubavi povuče božanski elemenat ljubavi. A budući da je afektivna ljubav po svojoj naravi mješavina ljubavi i mržnje, kad se iz te ljubavi povuče božanski element, onda se u toj ljubavi aktivira skrivena mržnja i onda se ostvari ono što kaže ona pjesma: "Od mora ljubavi ostade samo sol". Ta skrivena mržnja ubija ljubav i osobe počnu patiti i optuživati jedna drugu za nestanak ljubavi. Bog je dao svoje norme i moralne principe da štite božansku ljubav koja je jedina kadra sačuvati ljudsku ljubav od propasti.

3) Treći izvor patnje: aktiviranje potisnutih bolnih emocija. Patnja u ljubavi, posebno u razdoblju zaljubljenosti dolazi također od aktiviranja potisnutih bolnih emocija iz najranijeg djetinjstva. Većina djece je doživljavala razne strahove od napuštenosti, bila su zanemarena ili čak maltretirana u svome djetinjstvu. Te bolne emocije su morale biti potisnute da dijete mogne preživjeti i normalno se razvijati. Međutim, kasnije kroz život kad se počnu događati dublji zahvati u ljudskoj duši, kao npr. kad se osoba zaljubi, onda se pokrene ocean emocija u njezinoj duši. A to znači da se tada aktiviraju sve potisnute bolne emocije i strahovi od napuštenosti, potisnuta agresivnost, mržnja i sve druge pozitivne, ali i negativne i bolne emocije. To osoba onda doživljava kao veliku patnju i često puta ne zna kako s time izaći na kraj. Osim toga, u razdoblju zaljubljenosti, a također i kod prave ljubavi, osoba se ponaša spontano, odnosno osjeti u sebi slobodu da smije biti ono što jest, jer je povjerovala da je ljubljena osoba voli i prihvaća takvu kakva jest. Zato je to razdoblje tepanja i maženja. Aktivira se u nama zaboravljeno dijete koje se želi maziti, koje voli tepanje, koje voli pokazati i svoju infantilnost. Međutim, upravo ta činjenica često zagorča život onima koji se vole ili su zaljubljeni. Naime, u časovima kad osoba osjeti da smije biti ono što jest, ona nesvjesno izrazi sebe, svoje nesvjesne potrebe i strahove. Najčešće se u razdoblju zaljubljenosti na infantilni način aktivira ljubomora koja mnogim zaljubljencima zagorča život, a nerijetko i uništi najljepše osjećaje zaljubljenih srdaca. Na koncu recimo još i to da se burne emocije aktivirane u razdoblju zaljbljenosti, kod normalnih osoba, najčešće same od sebe smire. Važno je ustrajati u vrijeme tjeskobe i ne činiti gluposti kad je teško dok se emocije ne smire. Prema naravi emocija, osoba može biti najviše šest mjeseci u tako intenzivno uzbuđenom emocionalnom stanju zaljubljenosti. Prema tome, ako vaša zaljubljenost nije prerasla u autentičnu ljubav, ili nije jednostavno nestala, a prošlo je već šest mjeseci, onda se ozbiljno zapitajte, što se to s vama događa!

8. Četiri djelatna načela i njihova posebna pravila

Odgoj za ljubav može se ostvariti u četiri djelatna načela:
1) Ljudska je spolnost sveto otajstvo koje se mora predstaviti prema doktrinarnom naučavanju i ćudoređu Crkve, uvijek vodeći računa o učincima istočnoga grijeha.
U poučavanju katoličkog nauka i ćudoređa glede spolnosti treba voditi računa o dugotrajnim učincima istočnoga grijeha, tj. o ljudskoj slabosti i o potrebi Božje milosti kako bi se prevladala iskušenja i izgjegao grijeh.

2) Djeci se i mladeži trebaju predstaviti samo obavijesti koje su razmjerne svakom razdoblju njihovoga osobnoga razvoja.
U svjetlu ovog načela mladima u kasnom mladenaštvu treba pomoći da upoznaju prirodnu regulaciju plodnosti i to samo u ozračju odgoja za ljubav, bračne vjernosti i Božjeg plana s obzirom na rađanje i poštivanje ljudskog života.

3) Djeci ili mladima bilo koje dobi ne smije se predstavljati nikakav materijal erotskoga obilježja, bilo pojedinačno bilo skupno.
Ovo načelo pristojnosti treba spašavati krepost kršćanske čistoće. Pouka o spolnom odgoju mora uvijek biti pozitivna i razborita, te jasna i delikatna.

4) Neka se nitko nikada ne poziva, a još manje obvezuje na djelovanje koje bi na bilo koji način moglo objektivno povrijediti skromnost ili subjektivno ozlijediti vlastitu istančanost ili smisao za privatnost.
Ovo načelo poštivanja djeteta isključuje sve nepripadne oblike umiješanosti djece i mladih.

9. Zaključak - čista mladost: nada budućnosti

"Čovjekova seksualnost ima svoj smisao u Božjem planu da kroz ljubav bude u službi života u zakonitim odnosima muće i žene. Seksualnost nije sama sebi svrha da bi služila samo neodgovornom uživanju. Tako shvaćena ona je samo grubi egoizam koji drugu osobu iskorištava, izrabljuje za sebični interes". (9) Da se to ne bi dogodilo potreban je zdravi odgoj na području ljudske seksualnosti. Budući da je i seksualnost od Boga željena i stvorena, ona će doprinijeti ostvarenju osobe samo onda ako se bude pokoravala Božjoj volji, odnosno njegovim zapovijedima. "Blago čistima srcem, oni će Boga gledati", kaže Isus u Matejevu evanđelju (Mt 5,8). Čisto srce može imati samo slobodan čovjek. A slobodan je onaj koji raskine u sebi okove triju požuda: požude očiju, požude tijela i oholosti života. To je sloboda novog čovjeka u kojem je uspostavjeno Kraljevstvo Božje. Slobodan čovjek gospodar je svojih čina, pa tako i svoje spolnosti. "Nevinost! Čistoća! Čednost! Uzdržljivost! To su vrijednosti životnog stava u odnosu prema ljudskoj seksualnosti. To je poštovanje tijela; to je vodstvo duha, razuma i savjesti u sferi seksualnosti. Samo tako i nikako drugačije se spasava dostojanstvo same seksualnosti i dostojanstvo ljudske osobe". (10) S ovim riječima pokojnog kardinala Franje Kuharića završavam ovo predavanje i zahvaljujem se na strpljivom slušanju.

Bilješke:
1. IVAN PAVAO II., Pismo obiteljima Gratissimam sane, 2. veljače 1994.: AAS 86(1994), br. 20.
2. Pater Ivan FUČEK je napisao knjigu pod naslovom: Sessualita - vocazione all'amore.
3. IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 22. studenoga 1981., (AAS 74(1982), br. 11
4. IVAN PAVAO II., Ljudska spolnost: isitna i značenje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997., br. 103.
5. Ignace LEPP, Higijena duše, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1985, str. 102.
6. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Persona humana, br. 9.
7. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2357.
8. Persona humana, br. 8.
9. FRANJO KARDINAL KUHARIĆ, Kako je lijep čist naraštaj, Hrvatski katolički zbor "MI", Zagreb 1992., str. 25.
10. FRANJO KARDINAL KUHARIĆ, Kako je lijep čist naraštaj, str. 24.

Dr. Mijo Nikić, SJ.

Profesor je na Fiozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Predaje psihologiju i psihologiju religije. Urednik je Zbornika Novi religiozni pokreti .