Vrijeme u kojemu živimo obilježeno je procesom koji poopćeno nazivamo - vremenom globalizacije. Riječ je o svojevrsnom umreženju koje pokazuje svoje prednosti i mane. Informatizacija i sve brže umnožavanje informacija, nova znanstvena otkrića i tehnologije kao i sve brojniji mediji koji su svima dostupni, pred današnjega čovjeka postavljaju nove i sve složenije zahtjeve naročito na području odgoja i obrazovanja.
Tako primarni izazov ali i primarna zadaća u vremenu globalizacije postaje ne samo izgradnja pluralnoga ali i zajedničkoga demokratskoga društva nego i povratak izvornim moralnim i kulturnim vrednotama ili vrijednostima.

Živimo pluralizam vrednota ili vrijednosti. Pod plaštem pluralizma odvijaju se procesi promijena, obnove, napuštanja i brze prilagodbe. Riječ je o društvenim okvirima u čijoj zavjetrini svi mi osjećamo nesigurnost pred ispravnim, istinitim i dobrim. Sociokulturalna matrica postmoderne - pluralizam - postaje rastezljiva da u sebe može primiti mnoštvo kulturnih praksi. U tom se kontekstu otvara prostor za "divlje duše" koje hrani apatična letargija, nihilizam i relativizam. Riječ je o postmodernom vremenu u kojemu proživljamo različite duhovne potrese, gledamo kako socijalni i kulturalni procesi mijenjaju svijet, suočeni smo s novim kulturama i subkulturama, simbolima i stilovima života. Čini se da su u takvom vremenu slomljene posljednje prepreke zatvorenoga milijea i začahurenih društava. Veličamo otvorenost i slavimo slobodu.

U vremenu brzih inovacija mnogo toga izlazi iz mode i prije negoli je došlo na tržište. Imati, držati, akumulirati u privrednome sustavu u kojemu je samo promjena konstanta ima sve manje smisla. Napredak, kao ključna riječ današnje kulture, provocira potrošnju. No, potrošnja danas počinje imati drugo značenje: ona više nije potraga za predmetima koji bi trebali postati vlasništvo, naprotiv, trošenje se pretvara u potragu za kratkoročnim iskustvima, ali uz dugoročne ugovore s dobavljačima takvih iskustava. Čovjek postaje rob kredita, leasinga, ovisnik o internet providerima, tvrtkama koje su nam omogućile dostup trenutačnim iskustvima uz pomoć kojih vodimo, kako kaže Rifkin, "menagement vlastitoga života" (Usp. Jeremy Rifkin, The Age of Access).

Osamljenost, potištenost, egzistencijalne smutnje potkopavaju ritam obnove svijeta u znaku postmodernoga krparenja, individualizma, tehnološkoga napretka i liku sveopćeg pluralizma. Ljudi, doduše, danas žive sve slobodnije i, čini se, sretnije, ali ih potresaju unutarnje krize identiteta i potreba za zajedništvom. [1] Sebična, živčana, paranoidna, cinična, nezainteresirana i umorna - to je naša mladost na početku trećega tisućljeća.
Kako u predstavljenoj situaciji pronaći orijentaciju; kako se snaći u društvu bez središta, u pluralnom društvu? Mnogi o tome razmišljaju i traže zajedničke "poveznice", kao reče Ralf Darendorf, koje bismo mogli nazvati vrijednosti ili vrednote (u izlaganju ova dva pojma jezično ne razlikujem). Sve je očitije da sekularizirana država živi od pretpostavki za koje ne može jamčiti. Traže se vrijednosti koje možemo naučiti i prema kojima možemo živjeti.

No, mnogi drže da se povratak vrijednostima danas može postići jedino skepsom (sumnjom) i ironijom. Dogme u svakom slučaju ne mogu biti i nisu lijek protiv višeslojnoga relativizma. Trebaju nam nova i čvrsta uvjerenja koja čak mogu ostati i stara samo ako ih možemo živjeti u svijesti da ih je moguće korigirati i da su sposobna za promijenu. Čovjek današnjice treba regionalne općenitosti, lokalno djelotvorna temeljna načela - vječne istine na vrijeme. Treba ironiju i cinizam da bi istodobno ostao spreman na učenje i korekciju.
Opet vjerujemo u prosvjetiteljstvo koje čovjekov razum (znanje) drži izuzetno važnim elementom. Čovjek današnjega vremena vjeruje u um koji nije nepogrešiv i koji sve ne čini sretnim. Vjeruje u prosvjetiteljstvo koje uočava da je čovjek biće nedostataka i da treba zaštitu u institucijama. Čovjek današnjice vjeruje u prosvjetiteljstvo koje vjeru (koja nije niti više od uma ali je nešto drugo nego li um) ne samo tolerira, nego priznaje da mu je nužna. Moralnost i zauzetost za trajne humane vrednote danas jamačno nije suvišna. Još je uvijek u pluralnom i globalnom svijetu u svemu presudan čovjek sa svojom duhovnom konstantom, u prvom redu zauzetošću za ideale uma stare Europe: zajedništvo, jednakost i slobodu.

Jamačno, sloboda je u modernom društvu kao trajna vrednosta podigla svoj šator na svim trima njegovim egzistencijalnim područjima: na gospodarskom, političkom i religiozno-kulturnom. Slikovito kazano: iz tog je prostora, iz tog okvira slobode, izbačen monoteistički Bog, sa svojim svjetlim apsolutnim licem i točno određenim atributima, a svaki je došljak u nj slobodan unijeti svoga boga i njemu se klanjati ravnopravno s drugim klanjateljima. U starom se Rimu taj hram zvao panteon, a u modernom Rimu se zove pluralizam. Iz pluralizma kao iz ocvalog cvijeta iskače sjemeno zrnje slobode: sloboda govora, sloboda tiska, sloboda intelektualnog istraživanja, sloboda ustanova, sloboda udruživanja, sloboda školstva, itd.

Danas Europa postaje jedinstveni prostor zajedničke sudbine, zajedničke povijesti i kluture življenja, postmoderna mješavina koju jamačno simbolizira EURO ali i ideali političko-gospodraskoga zajedništva i napretka. Europa je u tom smislu samo vizija i "nedovršeni kulturalni projekt" (Juergen Habermas) antičke i judeokršćanske kulture. U svojoj kulturološkoj i etničkoj izmješanosti, nošena kultom početka, napretka, otkrića, rasta razvoja, kultom djelotvornosti, vanjske aktivnosti, elana, ekspanzije Europa se sve više zatvarala i zatvorila u tipično kvantitativne pokazatelje. Time je iznevjerila svoje ime.

Ime Europa (kako navodi donedavni češki predsjednik V. Havel) dolazi od asirske riječi "ereb" što znači sumrak ili zalazak sunca. Sumrakom nešto završava, zaključuje se dan i njegov ritam. Europska civilizacija, riječi sumrak pripisuje negativnu konotaciju. Suton, smiraj, zaustavljanje povezujemo uz negativne pojmove kao stagniranje, nazadovanje, rasap, ništavilo... No, sumrak odmah ne znači gubitak, uništenje ili svršetak vremena. Nešto završava da drugo može započeti. Za čovjeka europskoga podneblja to bi trebalo značiti da je završilo vrijeme akcije i započinje vrijeme mira, sabiranja, razmišljanja, vrednovanja.... Dan je vrijeme ruku a sumrak je vrijeme srca i uma, duha.

Europa se opet treba vratiti svojemu imenu - sumaraku, sutonu, vremenu razmišljanja, refleksiji, duhu. To ne znači otuđenje nad sobom i od svijeta nego smireno promatranje učinjenoga, odvagivanje prođenoga za novi dan - jednostavno vrednovanje. U Europu se trebaju vratiti vrijednosti. Što su, pak, vrijednosti?
Koja je ili bi trebala biti vrijednost vrijednosti ili vrednota? F. Schiller u svojim dramama (posebice u drami "Djevica iz Orleansa") ukazuje na to da ustrajavanje na vrednotama, idealizam, završava u brutalnosti i teroru. U istome smislu je i poznati govorio poznati teoretičar politike C. Schmitt kao o "tiraniji vrednota". Bilo kako bilo vrijednosti su strukture ljudske svijesti; orijentacijske naznake ljudskoga života.
Uvijek je povijesti bilo vremena kada je čovjek osjećao i uživao blagodat vrijednosti. Čovjek ima potrebu za vrednotama na kojima (prema kojima) mjeri svoje djelovanje i osjećanje, na čemu prepoznaje ono što mu je vrijedno. Vrijedno je pak ono što služi boljem razvoju čovjekovih mogućnosti, ono što potiče zajednički život, ono što potiče smislenost čovjekova života u njegovoj individualnoj i socijalnoj dimenziji.
Ervin Goffman u knjizi "Frame Analysis" pokazuje da ljudi žive u stvarnosti koja je obilježena "situacijama". U tom smislu mi nismo u objektivnom svijetu, nego u svijetu odnosa, u međusobnoj upućenosti, u tzv. "kontekstualnom svijetu".

Da bi se shvatila situacija često moramo preskočiti vlastiti okvir, izići iz svojega svijeta; napraviti prijelaz, stupiti u drugu stvarnost. Na taj način postajemo svjesni "netransparentnoga" značaja stvarnosti.
Ako smo postavili okvirno pitanje: "Što se ovdje događa?" onda tražimo sklopove vrednota, kontekste jer nijedna situacija nije vrijednosno neutralno. Sve ono što je za nas, podložno je vrednovanju. Subjekti su u tom smislu generatori i konzumatori vrednota.
Vrednote ukazuju na modalitete čovjekovog selektivnog odnošenja prema stvarnosti ali i prema potrebama. Na tragu humanističke psihologije A. H. Maslowa [2] potrebe mogu biti subjektivni osjećaj ili objektivni nedostatak. Biološke i fiziološke potrebe, te potreba za sigurnošću smještene su u biti motiva nedostatka, dok su ostale potrebe u biti motiva rasta. U tom se sklopu govori i o tzv. "temeljnim potrebama" na čijem je vrhu ideja samoostvarenja. [3]

Što znači samoostvarenje? Budući da ono može postati generator čovjekove egocentričnosti nije ni baš dobro od toga pojma započeti raspravu od vrijednostima. Izvornije je antropološko polazište za razmišljanje o vrijednostima već prije spomenuta čovjekova kontekstualna i komunikativna narav. Na mjesto ideje samoostvarenja treba stupiti ideja odgovornosti, etičnosti - najviša razina čovjekovih vrednota i kriterij svih njegovih socio-kulturnih nastojanja; dakle, jedna od ključnih vrijednosti.

O tome govori poznati američki filozof i socijalni etičar Ch. Taylor. Protiv neoliberalnih pokušaja da političke odluke prepusti mehanizmima tržišta Taylor u modernom pluralnom društvu pledira za etičku raspravu. Prema njemu demokratsko društvo treba opće priznatu definiciju dobroga života (Taylor 1993, 104). Ta je pak teza utemeljena u antropologiji koja upozorava na to da u temelju čovjekova djelovanja uvijek stoje vrijednosti, pa i onda kada to on želi izbjeći. Taylor govori o vrijednostima kao putokazima kulture. Naime, vrijednosti osiguravaju i čuvaju čovjekovu povijesnu svijest. U tom smislu on razmišlja i o "temeljnim vrijednostima" koje uokviruju čovjekov "društveni i moralni zemljovid".

Riječ je o "temeljnim vrijednostima". O njihovom sadržaju i obligacijskoj snagi danas se rado raspravlja. One traže ono što je svima zajedničko vrijedno - vrijednosti pravednosti i vrijednost otvorenoga uma - dakle, ono što je nedavno preminuli filozof J. Rawls nazvao "overlapping consensus" (preklapajući konsens). Te vrijednosti ne samo da opravdavaju činjenicu pluralizma i demokracije nego obilkuju temelj za minimalne norme jedne humane etike.

Politička izobrazba volje u vremenu pluralnosti ne bi samo trebala ostati uokvirena Ustavom (zakonskim normama) pojedinih država nego i "temeljnim vrijednostima" - odgoju i obrazovanju. (Boeckenfoerde 1976, 90)
Danas u Europi postaje jasno da etablirane vrednote kao zajednička dobra kulture i odgoja treba vezati upravo na odgoj i na obrazovanje. Država bi trebala podupirati one društvene institucije u kojima su žive vrednote, konstitutivna dobra i uvoditi ih u javni diskurs. Nije stoga dobro baratati samo statistikama i analizama o vrijednostima ili o njima površno časkati u medijima u stilu "Latinice". Vrijednosti su stvar odgoja privatnoga i javnoga, osobnoga i političkoga. O njima treba raspavljati u školama, na sveučilištu isto onako kao i u parlamentima.

Činjenica je da danas u Europi ali i u nas postaje sve očitije i jasnije da ispravni odgoj nije samo potreban ponegdje, nego da je on uopće temelj ljudskoga života. Na mnogim se razinama danas govori o značenju i potrebi odgoja.

Tko dakle želi odgajati za vrijednosti mora biti svjestan da nije dovoljno samo znanje o vrijednostima. Traži se odgoj koji se pleonastički zaziva odgoj za vrednote a koji dodiruje razum i srce. Vrijednosti bi se u tom smislu mogle nazvati "navike srca", odnosno mostovi između indivdualnoga i socijalnoga ja. Zato i nisu stvar privatnosti. Kao javna stvar one nisu imune ni na različita instrumentaliziranja ili perverzije. Tako se primjerice iz nacionalnoga osjećaja može roditi istinski patriotizam ali i opasni šovinizam, iz spremnosti na žrtve - fanatizam i iz vjernosti vlastitoj naciji - mržanja prema drugim narodima. U svemu je potreban čovjek. Potreban je ispravan odgoj čovjeka za vrijednosti.

Odgojivost čini čovjeka istinski društvenim bićem, bićem koje svoju bit, kulturu i vlastitu egzsistenciju ne zadobiva nego je u vrtlozima života traži i stvara. Za razliku od drugih bića koja već rođenjem posjeduju bitne odlike svoje vrste i koja se mogu razvijati i uzgojem tj. poticanjem na rast i pridizanjem onoga što im je biološki već dano, čovjeku je potreban odgoj, kultura kao druga natura, duhovno okružje.

Antropološka pozadina odgoja i obrazovanja

Ako je čovjek temeljna vrijednost, ako je istinski humanizam usavršena svijest o dostojanstvu čovjeka u traženju istine, slobode i odgovornosti, onda je planski i organizirani sustav odgoja jedan od glavnih preduvjeta toga procesa. Moralni odgoj ili etika postaje jedan od ključnih čimbenika ne samo napretka nego i opstanka.
U čemu je bit odgoja? Jamačno teško je na to pitanje pronaći iscrpni i točan odgovor. Tajna je odgoja tako duboka kao što je duboka tajna čovjeka. [4]
Čovjek je pak čudno biće. On o svemu postavlja pitanja i sve može postaviti u pitanje. Svjestan je da mu je sloboda sposobnost vlastitoga izdizanja. (I. Kant, Ueber Pedagogik, Werke, Darmstadt 1970, Bd. VI, 761) Razina nečije odgojenosti je zapravo razina njegove čovječnosti. Tome pripomaže i obrazovanje.
Obrazovanje je temeljna odgojna djelatnost kojom se u okviru određene kulture razvijaju čovjekove umne i spoznajne sposobnosti. Ono je dinamičan proces pripremanja za aktivni odnos s pojedincima, skupinama, društvom te stvaranje novih dobara i kulture.

Iako je obrazovanje uvijek na neki način i ograničavanje čovjekovih urođenih moći, ono mu (sve dok ne prijeđe u indoktrinaciju) pruža i najčvršću kulturnu osnovu njegova sveukupnog razvitka.
Moć spoznavanja omogućila je čovjeku i omogućuje mu da vlada zakonitostima u svijetu, da ga prerađuje i preuređuje prema svojim potrebama. Spoznaja mu je omogućila i omogućuje mu razvitak znanosti, tehnike, proizvodnje, ljudskoga društva. Osposobila ga je i osposobljuje ga da postane gospodar nad prirodom, da je iskorištava i prerađuje, ali ujedno i da je razgrađuje, osiromašuje, pustoši i uništava. Postavljena su mu nova pitanja. Kamo to vodi? Što će biti sutra? Je li to napredni razvitak ili samouništenje? Jesu li krajnje posljedice dobro ili zlo, stvarni napredak ili nazadak? I, uopće, što je dobro a što zlo? Na ta pitanja ljudska spoznaja ne može pružiti zadovoljavajući odgovor. Ona su, prema svojemu karakteru, vrijednosno usmjerena. Dobro i zlo, napredno i nazadno nisu spoznajne nego vrijednosne kategorije - zapravo zadaće odgoja.

Ako, naime, spoznaja čovjeku osigurava snagu i moć onda mu vrijednosna mjerila i usmjerenja određuju smjer, potiču i upućuju ga na to kako treba postupati. Bez njih bi izgubio usmjerenje, osjećaj za dobro i zlo, pozitivno i negativno, osjećaj dužnosti i ljudske odgovornosti, jednostavno: ljudskost, čovječnost.
Kada je, dakle, riječ o odgoju onda prevenstveno treba misliti na to unutanje oblikovanje, usavršavanje, dotjerivanje, na kultiviranje srca, karaktera. Odgoj bi na neki način trebala biti djelatnost kojom bi neko ljudsko biće trebalo učiniti istinski ljudskim, proces formiranja čovjeka, izgrađivanja i oblikovanja ljudskoga bića sa svim njegovim tjelesnim, intelektualnim, moralnim, estetskim i radnim osobinama. Kao takav odgoj je složeni proces u kojemu sudjeluju brojni čimbenici, primjenjuju se različite metode i postupci.

Svrha pak odgoja i obrazovanja u suvremenom društvu je poticanje i ostvarivanje povoljnih prilika za razvoj ljudskog bića u tijeku čitavog života čiji je smisao cjelovito osobno sudjelovanje u intelektualnom, emotivnom, fizičkom, moralnom i duhovnom djelovanju koje upućuje pojedinca na ostvarivanje visoke kvalitete života.
U tom smislu škola kao mjesto odgoja i obrazovanja nije samo prostor za uravnoteženo prenošenje znanja i vještina iz brojnih područja znanosti i ljudskog iskustva, nego i prihvaćanje određenih vrijednosti i sastavnih dijelova kulture kojoj pojedinac pripada; odnosno razvijanje kritičnosti, kreativnosti, humanosti, sposobnosti pronalaženja konstruktivnih rješenja brojnih problema uz punu odgovornost samostalne osobe. Sve su to nezaobilazne odrednice suvremenog školskog sustava o kojima se u Europi ali i u nas razmišlja i raspravlja.

Škola za 21. stoljeće

U razvijenim zemljama Europe obrazovanje se tretira kao prioritetna djelatnost o kojoj u najvećoj mjeri ovisi budući gospodarstveni i civilizacijski razvoj građana. U okviru UNESCO-a J. Delores s još četrnaest uglednih stručnjaka opisao je cjelokupni sustav odgoja i obrazovanja koji je kao neki vrijednosni orijentir sadržajno usmjeren na četiri glavna područja. To su 1. obrazovanje za biti, 2. obrazovanje za znati, 3. obrazovanje za djelovanje i 4. obrazovanje za zajednički život.
Postavljanje obrazovanja budućnosti na ova četiri stupa (ili skupine vrijednosti) ima svoj znanstveni i civilizacijski smisao, a svaka pomnija raščlamba pokazuje da se svekoliko ljudsko znanje i iskustvo očituje u ta četiri područja bez obzira na to što ih svatko tumači i strukturira na svoj način. To upravo pokazuje pravilan okvir za brojne osobitosti kultura, društvenih i gospodarskih čimbenika kao i aktualne tehničke, tehnološke i znanstvene razine u kojima se zrcali pluralno vrijeme.

1. Vrednote za biti

Obrazovanje za biti ili obrazovanje za život po prvi puta je bilo iskazano u popularnoj projekciji obrazovanja ranih sedamdesetih godina pod nazivom: Učiti za život! Taj je slogan u većini europskih zemalja postao temeljna okosnica školskih reformi tijekom sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. U području obrazovanja za život potiče se znanje o vlastitom razvoju tijekom čitavog života, planiranje karijere, čuvanje zdravlja i okoliša, brojna praktična znanja koja su svakog dana potrebna od prehrane, higijene, slobodnog vremena do profesionalne odgovornosti bilo koje djelatnosti i sl. Svaki čovjek je originalna, jedincata i neponovljiva vrijednost. Podučiti svakog pojedinca da odgovorno i svrhovito upravlja sobom i vlastitim životom zadaća je dostojna svakoga truda. U tom se stupu isprepliću humane, demokratske, građanske i ljudske vrijednosti bez kojih tradicionalna i suvremena europska škola nije zamisliva.

2. Vrednote za znati

Obrazovanje za znati (ili odabir onih vrijednih sadržaja iz nepreglednog ljudskog iskustva) obuhvaća uglavnom kognitivni, emocionalni i konativni razvoj pojedinca. U sklopu kognitivnog razvoja pobliže se misli na razvoj verbalnih, matematičko-logičkih, prostornih, glazbenih, interpersonalnih i intrapersonalnih sposobnosti uz pomoć kojih osoba upravlja sama sobom, izborom ciljeva i strategijama ostvarivanja postavljenih ciljeva, sposobnost obnavljanja i nadograđivanja vlastitog znanja, pravilnom selekcijom znanja, "učenjem učenja", upotrebljavanjem i primjenom znanja u smislu inovacija. U širem smislu obrazovanje za znati u cijelosti anticipira sve vrste pismenosti (uključujući informatičku) što je danas, jamačno, značajno područje.

3. Vrednote za djelovati

Sve je više prepoznatljivo da je zadaća suvremene škole u učeniku razviti potrebu praktičnog djelovanja i aktivnog odnosa prema svim pitanjima, problemima i izazovima iz njegove životne ali i globalne sredine. Pozitivan odnos prema svakom radu i vlastita sposobnost za izvođenje određenih, konkretnih poslova, primjena teorijskih znanja i zamisli u praksi, prosudba stvarnih dimenzija svakidašnjice. Da bi se takva dinamična i odgovorna potreba potakla, temeljno je pitanje općeg okvira unutar kojega se to ostvaruje i unutar kojega to ostvaruju i svi drugi koji su jednako tako pozvani da aktivno djeluju na rješavanju problema današnjega svijet. Djelovati, biti aktivan i poduzetan, imati viziju boljega svijeta i društva za koje se treba izboriti bez čekanja da to ostvare drugi. Obrazovanje treba poticati vizije bolje stvarnosti te želju i nadu da se ona ostvari.

4. Vrednote za zajednički život

Globalizam koji neki promatraju kao gospodarsku, informacijsku, financijsku i komunikacijsku isprepletenost, gdje su "svi posvuda" i gdje nacionalne granice predstavljaju samo administrativna područja upravljanja i transfera kapitala, tehnologije i sve većih količina roba, radne snage i kreativnosti, jamačno donosi sasvim nove potrebe zajedničkog i odgovornog suživota. Najjednostavnija inačica te složene situacije je komunikabilnost, interkulturalizam i multikulturalizam kao stvarnost pluralnosti kultura, vjera, jezika, običaja... Riječ je o odgoju za zajednički život u "globalnom selu" u kojem se traži vrijednost (vrednota) humanosti a nadasve tolerantnosti prema nepoznatom i tuđem.

Uz solidno obrazovanje i poticanje odgoja za humane vrijednosti treba inzistirati na suodnosu odgoja i obrazovanja, pokazivati da je razum funkcionalna sposobnost, da čin spoznavanja ne završava procesom spoznaje (nagomilavanjem informacija), nego da se mora na ovaj ili onaj način nastaviti procesom htijenja. U protivnom unosi se razdor u čovjeka kao što ga u nj unosi današnja tehnika, koja se nije do kraja uključila u voljni sustav čovjeka, svakako ne u njegovu puninu. I obratno, tko proces htijenja započinje i provodi s pomanjkanjem dužne spoznaje, taj postaje siledžija i urobljivač sebe i drugih. Obrazovanje i odgoj ostaju, dakle, u nužnom doslušnom suzvučju.

Njih treba uzimati kao suodnosne datosti i djelatnosti od kojih je obrazovanje usmjereno na stjecanje znanja a odgoj na oblikovanje individulne i socijalne moralne volje.
Riječ je o kontekstualnom suzvučju odgoja i obrazovanja oslonjenom na model traženja i ostvarivanje vrijednosti prema dinamici suodnosa: glava-srce-ruka ili misliti-osjećati-djelovati. Taj se model može proširiti na dinamiku: slušati, dopustiti govoriti, sumisliti, zauzeti se za vlastita shvaćanja. (Hartmut von Hentig, Ach Werte! Ueber eine Erziehung fuer das 21. Jahrhundert, Weinheim-Basel 1999, 97-98)

Gdje je u tome mjesto jedne "katoličke (crkvene) škole"?

Znamo da je kršćanin kao čovjek oduvijek bio subjekt paradoksalne dijalektike svojega poslanja: prijanja uz eshatološke vrijednosti, a zanima se za ovozemne; privlači ga vječno a posvećuje se vremenskom; otvara se nebu a ostaje dijete zemlje.
Budući da kršćanski (katolički) odgoj inzistira na otvorenosti za istinu i na izgradnji osobnosti i slobode on a fortiori potiče univerzalnu, humanu etiku vrijednosti. U svemu bi ipak trebalo ostati pozoran na opasnost da se kršćanstvo (ali i svaka religija) ne svede na moral. Jezgra kršćanstva nije etika nego milost, Božja darežljivost i Božje djelo. U svakom slučaju religijski motivirana etika, kršćanska etika, ima u životnoj praksi svoje bitno i važno mjesto.

Uloga Crkve, koju držim za legitimnu obrazovno-odgojnu instituciju, u kontekstu razmišljanja o odgoju i obrazovanju između pluralizma i europskih vrednota ostaje ugrađivanje sadržaja kršćanske objave (ne samo etike!) u srce svih oblika postojanja. Kako se to zbiva? Logikom kvasca, poziva, stvaralačkoga nadahnuća. To pobuđivati, nuditi do produbljivanja pluralizma u smislu "toleriranja razlika", ostaje njezina zadaća i na području odgoja i obrazovanja.

Crkva je uvijek bila pozvana humanizirati kulture, čuvati i braniti ljudsku osobu u svim fazama njezina postojanja. U tom je smislu i zagovarala pluralizam. Crkva je svjedočila i svjedoči da temeljne vrijednosti (ili istine), bogatstvo europske kulture nije moguće ostvariti bez etike koja je u biti kršćanska, humana etika ili kultura - koju nazivamo "kultura ljubavi". To bi se bogatstvo zasigurno moglo sažeti u dva iskaza ili vrijednosna okvira: 1. Dostojanstvo i neponovljivost čovjeka treba tumačiti vjerom u osobnoga povjesno za čovjeka angažiranoga Boga. Čovjek je njegova slika i prilika. 2. Na toj antropološkoj pozadini zalagati se za načela solidarnosti, subsidijarnosti i zajedničkoga dobra.

Zacijelo, to bi se bogatstvo, iskazano ovako apstraknim riječnikom, trebalo u Europi prenositi u obrazovni i odgojni sustav. Riječ je u prvom redu o humanim odgojnim i obrazovnim smjerokazima (vrijednostima) koji na području odgoja i obrazovanja trebaju postati melem na letargiju, blijedilo ili bolest duha unutar i izvan zidova školskih zgrada.

[1] Usp. F. G. Kirkpatrick, The Ethics of Community, Oxford 2001.

[2] Usp. A. H. MASLOW, Motivation and Personality, New York 1970, 2. izdanje

[3] Usp. A. H. MASLOW (ed.), New Knowledge in Human Values, New York 1959; A. H. MASLOW, Religion, Values and Peak Experiences, New York 1970, xiii.

[4] Usp. Gustav Siewerth, Wagnis und Bewahrung. Zur metaphysischen Begrundung des erzieherischen Auftrages, Einsiedeln 1964, 9.

dr. Ivan Koprek redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove gdje predaje etiku, filozofiju kulture i suvremenu povijest filozofije. Urednik je časopisa Disputatio Philosophica.

www.ffdi.hr