Riječ Božja koju smo upravo čuli (Pnz 26, 16-19 i Mt 5, 43-48) osvjetljava na poseban način temu našeg seminara "Katolička škola i pluralizam", koji ovime privodimo kraju. Kao što nam je poznato, a o čemu je i tijekom seminara bilo puno riječi, postoji pluralizam odgojnih ciljeva i metoda, koji je povezan s pluralizmom shvaćanja o čovjeku, s raznolikošću i često oprečnošću odgovora na temeljno pitanje: Tko je čovjek?

Je li čovjek samo prirodno biće koje, kao sva ostala bića u prirodi, treba jednostavno slijediti svoje nagone i želje? Je li on slobodan i, ako jest, kako on treba shvatiti svoju slobodu: kao posve autonomnu ili, možda, kao normiranu i heteronomnu slobodu? S tim su povezana i mnoga druga ništa manje bitna pitanja, kao npr.: U kom je smislu čovjek individuum a u kome zajednica? Treba li mu za ispravan život samo znanje, ili se traži i ono drugo što označavaju pojmovi "mudrost", "vrijednosti" i "religija". Možemo li biti zadovoljni ponosnim kvalificiranjem ovog stoljeća kao "stoljeća znanja", iza čega se, čini se, krije staro uvjerenje da su znanje i znanost dostatni za potpuno spasenje? Ovisno o odgovorima na ta pitanja razlikuju se odgojni ciljevi i strategije.

U naše promišljanje tih pitanja prodire današnja Božja riječ koja nas upozorava na nešto što bi svaki istinski odgoj, tj. svaki odgojni model koji vodi računa o ljudskoj stvarnosti, trebao uzimati u obzir i strogo poštivati. čuli smo iz Knjige ponovljenog zakona: "Gospodin, Bog tvoj, naređuje ti danas da vršiš ove zakone i uredbe. Drži ih, dakle, i vrši svim srcem svojim i svom dušom svojom." Odgojiti čovjeka za vršenje tih Božjih zakona, usađenih u njegovo srce, u ljudsku narav i u ljudske međuodnose, to treba biti cilj svakog odgoja, ma kako ga se shvaćalo i ostvarivalo. Svaki relativizam, svako shvaćanje čovjekove slobode koje je odvaja od naravnog moralnog zakona, odražava se pogubno na razvoj pojedinca i na cijelo društvo. Dakako, malo se postiže samo izvanjskim zahtijevanjem poslušnosti. Potrebno je, kako smo čuli, Božje uredbe vršiti "svim srcem svojim i svom dušom svojom". Odgojiti za unutarnju poslušnost Božjem zakonu, odgojiti za zrelo i odgovorno postupanje po vlastitoj savjesti, znači odgajati za istinski i iskreni odnos sa Stvoriteljem, Iskonom i Smislom ljudskog života. To, bez sumnje, mora biti cilj svakog ispravnog odgoja.

Vidimo, međutim, da to danas nije nipošto nešto što se razumije samo po sebi. Živimo, naime, u jednom vremenu koje ističe jedno s kršćanskog motrišta krivo poimanje slobode i same ljudske naravi. Slobodu se shvaća kao ab-solutnu, tj. lišenu svake objektivne ob-veze i norme. Biti slobodan znači, prema tome, biti što manje ob-vezatan, odnosno, po mogućnosti, ničim vezan. Činiti što mi se sviđa, to postaje često najviša norma, ograničena jedino minimalnim zahtjevom da se i drugima prizna isto. Čovjeka se shvaća kao posve autonomno biće, posebno s obzirom na Boga, s kojim se, po mnogima, mladog čovjeka uopće ne bi smjelo opterećivati. Uz to se u odgoju polazi od pretpostavke da je ljudska priroda po sebi dobra i moralno zdrava, tj. ne priznaje se ni istočni grijeh ni njegove posljedice. U takvom ozračju nije lako odgajati za smisao i poštivanje naravnog Božjeg zakona usađenog u ljudsko srce, nije lako otvarati srce i dušu za neprolazne vrijednosti i istine koje u slobodi trebamo prihvaćati i živjeti. Ali, poteškoća nas ne smije obeshrabriti. Naprotiv, što su veća odstupanja i zastranjenja u tom smislu, to su veće naše odgovornosti. Ulogu "glasa vapijućeg u pustinji" ne bismo smjeli prezreti. To znači, ma kako bili osamljeni, ma kako malobrojni i ma kako bio neprobojan zid odbijanja, mi od svojih zadataka ne smijemo odustajati. A vaš je, poštovani odgojitelji i odgojiteljice, nastavnici i nastavnice, zadatak označen imenom "katolička škola" koja ima nezamjenjivu ulogu u odgoju za istinsku ljudsku cjelovitost, jer ona je sama "mjesto evangelizacije, pravog apostolata, pastoralnog djelovanja, ne snagom dopunskih ili paralelnih, odnosno nuzškolskih aktivnosti, nego po samoj naravi svog djelovanja koje je izravno usmjereno prema odgoju kršćanske osobnosti", kako se kaže u dokumentu "Vjerska dimenzija odgoja u katoličkoj školi" Kongregacije za katolički odgoj.

Vi najbolje znadete kako je teško danas odgajati za istinski smisao i poštivanje naravnog moralnog zakona. A što tek reći o odgoju za uzvišenu vrednotu evanđeoske ljubavi, s njezinim najvišim i najtežim zahtjevom ljubavi prema neprijateljima. U vremenu u kojem se ne zna pravo ljubiti ni prijatelje, ni svoje najbliže, u kojemu je sama riječ ljubav svedena na puki prolazni osjećaj i emociju, nije doista lako govoriti o visokim idealima kršćanske ljubavi koja čovjeka otvara drugome, čini ga raspoloživim za istinsko darivanje i služenje, oslobađajući ga od egoizma i bolesne zaokupljenosti sobom. Ali, opet, što su poteškoće veće, to treba biti i veća naša odlučnost u svjedočenju i predlaganju tog visokog ideala na koji nas Krist poziva ne samo riječima nego, prije svega, svojim životom istinskog sebedarja, vjernosti i opraštanja.

Mnogo se danas traži od odgojitelja i učitelja. Ali ako na svoj poziv gledamo očima vjere, vidimo da se od nas kao katoličkih odgojitelja traži ono isto što Papa traži i od svakog novog evangelizatora i svakog suvremenog kršćanina, a to je: ponovno krenuti od Krista. Vaši učenici, dragi odgojitelji i nastavnici, traže i od vas ono isto što su neki Grci tražili od apostola Filipa: "Htjeli bismo vidjeti Isusa" (Iv 2,21). Njima nije bilo dovoljno da im se govori o Isusu, oni su tražili da im ga se pokaže, tj. učini "vidljivim". I Ivan Pavao II. dodaje: "A nije li možda zadaća Crkve odražavati Kristovo svjetlo u svakom povijesnom razdoblju, učiniti da njegovo lice zasja i pred naraštajima novog tisućljeća" (NMI 16). Ne vrijedi li to i za katoličke škole? Nije li njihova zadaća samo jedna: učiniti mladim naraštajima sadašnjeg i budućeg vremena "vidljivim" Isusa Krista, da ih on nadahne i povede za sobom. Tko "ima" Krista, posjeduje ono uzvišeno "znanje" koje svakom znanju i svakoj znanosti daje potpuni smisao, kao i ljudskom životu u cjelini. A pokazati i učiniti učenicima "vidljivim" Krista, možete samo ako budete prvi koji razmatraju Kristovo lice. Zato je bitno, dragi nastavnici i nastavnice, da snagu za svoj naporni i odgovorni rad crpete iz izvora koje nam je Krist otvorio i da se trajno nadahnjujete na uzoru koji nam je on sam dao. Što više vi sami budete Kristovi, to će više i oni koji su nam povjereni ići za njime. Amen.