Volim svojim učenicima ispričati ovu priču:

" Neki se čovjek stalno osjećao pritisnut tegobama svagdašnjeg života, pa se potužio duhovnom učitelju:
- Ne mogu više! Život mi je postao nepodnošljiv!
Učitelj je uzeo malo pepela među prste i usuo ga u čašu vode. Dok se pepeo miješao s vodom reče:
- Ovo su tvoje tegobe. Voda je upila pepeo i potamnjela.
Učitelj je ponovo uzeo istu mjeru pepela i sasuo ga u more.
More nije potamnjelo, dapače, pepeo gotovo da nije ostavio nikakvog traga.
- Vidiš li? - upitao je učitelj svog začuđenog učenika -
- svakog dana moraš odlučiti hoćeš li biti kao čaša vode ili kao more."

Sviđa li se vama ova priča? Kad god je kome ispričam, u srce mi dođu ovi stihovi iz "Pjesme stvorova" svetog Franje Asiškog koji nam govore o dvostrukom dobitku onih ljudi kojima je duša kao more - i ovozemnom i vječnom:

"Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji praštaju iz ljubavi Tvoje i podnose rado bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom, jer ćeš ih vječnom okruniti krunom".