Kad sam bio osnovnoškolac, ministrant, jednom mi je poslije Službe Božje u sakristiji bio prišao o. Krsto i upitao me bih li možda želio poći u sjemenište. Ja sam kazao otprilike da sam nakanio poći u vanjsku gimnaziju, a tek poslije bih eventualno vidio, a na što je o. Krsto promrmljao: "Zar ćemo mladost dati svijetu, a starost Bogu?"

Čudno je zašto se toga sjećam. U tom se razgovoru nisam bio osjetio krivim, a niti mi je u tom trenutku ova misao imala neku mudrost. Čak mi se činila i glupom.

No, kako je vrijeme mladosti prošlo i kako sam sada ostarjeli profesor koji se tek u posljednje vrijeme osjeća zauzetijim katoličkim laikom, to mi sve više počinje smetati propušteno vrijeme i sve glasnije i glasnije i glasnije čujem tu davno rečenu rečenicu: "Zar ćemo mladost dati svijetu, a starost Bogu?"