STAVOVI PREMA NASILJU

Premda su mediji u posljednje vrijeme u najekstremnije čine nasilja jako "zagrizli", tematizirali ih i premda su se čuli glasovi pedagoga, psihologa, prosvjetnih djelatnika i inih znanstvenika, dobijo se dojam da glede nasilja ne postoji zajednički i ujednačeni stav i mišljenje. Dapače, proturječi se i pobija jedna teza drugom. Nema konsenzusa u važnom pitanju: je li nasilje stvarni problem ili nije; je li to generacijski konflikt; radi li se o trenutačom, usamljenom djelu ili je to pojava širih razmjera?
Razlita viđenja i poimanja nasilja ne odnose se samo na uobičajena medijska izvješća (radio, TV) već se to odnosi na pisanu riječ uopće - romane, novele, drame... Jasno, čitatelji, slušatelji i gledatelji traže iznimne, afektivne i efektivne događaje koje treba što dramatičnije prikazati jer društvo od toga živi i onda se dobro prodaje pisana riječ, gleda TV, ide u kino i kazalište. (Neki su počeli izdavati novine samo s pozitivnim izvještajima i propali su!). Samo se tako može protumačiti činjenica da se u jednom mediju (knjizi, kazalištu…) u isto vrijeme može naći (čuti, vidjeti, pročitati) jasna osuda nasilja, dok se nekoliko minuta, stranica, scena kasnije prikazuje nasilje kao jedino rješenje problema. (Kako se često pozornice pretvaraju u moderne "mučionice" gdje se lome kosti, liju suze, gdje su prisutna nasilja u riječima i djelima).Svi ti različiti pristupi nasilju društveno su vrlo štetni.

ZABORAVLJANJE ŽRTVE

Medicinska, psihijatrijska i policijska izvješća stavljaju počinitelja nasilja u središte pozornosti, a žrtve gotovo nestaju, zaboravljaju se. Počinitelj se proglašuje, doduše, nečovjekom, nekim izvan ljudskih okvira, bolesnikom, akteri se individualiziraju, a time i samo nasilje. Tako se nastoji izbjeći odgovornost, umiriti savjest i skinuti obveza kontrole ili određenih akcija protiv nasilja. Zaboraviti žrtvu i sve posljedice vezane uz nju, a fiksiranje na počinitelja, izaziva u mladim ljudima pozitivan stav prema nasilniku kao nekome tko je izvršio neko junačko djelo ("dobro ga je izudarao …") jednostavno su njime fascinirani. Fascinantnost koja proizlazi iz akta nasilja, posebno ako je u pitanju smrt, sastoji se u nama jako izraženoj želji za životom. A pred očima je primjer: žrtva je mrtva, nje više nema, a nasilnik je živ. On je pobjednik. "Udaram, dakle jesam!"
Čovjek mora znati, mora biti svjestan da smo svi istog porijekla, naime, svi smo stvorena bića i stoga imamo jednako pravo na život. Samo ako jedan drugome dozvolimo da živi, samo se tada ostvaruju mir i radost.

ANTROPOLOŠKE SLIKE - br.1

Podsjetimo se na neka antropološka razmišlja koja su prisutna i danas. Tako Thomas Hobbs (1588.-1679.) vidi u čovjeku "princip pobjednika", ne samo u pitanju preživljavanja, opstanka kao takvog, nego se čovjek-pobjednik pokazuje u izvanserijskoj fizičkoj, psihičkoj i intelekturalnoj sili i snazi. Nitsche jasno kazuje: na cjelovitost čovjeka spada želja za vlašću, uživanjem, vladanjem i imutkom. Sućut, osjećajnost, umjetnost, katolicizam, predstavljaju degenerirane stavove. Za Sigmunda Freuda, na koga je utjecao Nitsche, presudan je mit o "pračovjeku" koji živi i dalje u našoj podsvjsti svojim nagonom agresivnosti. Ta se urođena agresivnost vidi već kod djece i mladih u njihovim sukobima. Takvo shvaćanje čovjeka se danas očituje smo u drugom ruhu: čovjekova se vrijednost izjednačava s radom u proizvodnom procesu u kojem čovjek postaje stvar, roba. Ljudski rad je izjednačen s potrošom robom. Ako dva čovjeka žele postići nešto što ne mogu zajednički uživati, postaju neprijatelji - homo homini lupus - čovjek je čovjeku vuk. Ako se čovjeka shvaća pukim bićem naravi kojim upravljaju agresivni nagoni i strasti, briga samo za vlastiti ja, tada ćemo se naći u bezdušnom svijetu konkurencije. Ne trebamo se stoga čuditi ako pojedinac svoje potrebe stavlja u središte pozornosti, a sve ostale ljude zanemaruje, ne razlikujući svoje interese od interesa drugih. Nikakvo čudo da se ne njeguju dovoljno solidarnost, altruizam, socijalnost, tolerancija i slične vrline.
Mladi sve to vide te kopiraju i isprobavaju. Razumljivo je i normalno da djeca u stupnjevima svojeg razvoja isprobavaju svoje tjelesne i psihičke snage i tako spoznaju svoje granice. Ali je opasno ako je to stalno prisutno i izlazi izvan pedagoških normi: kada je to igra ili šala, a kada prelazi u zbilju nasilja?

ANTROPOLOŠKE SLIKE br. 2

Posve drugu sliku o čovjeku i međuljudskim odnosima nalazimo u Isusovu Evanđelju. Uzmimo samo dva teksta: "Ako te netko udari po jednom obrazu, podaj mu i drugi" (Mt 5,39) i "Ljubi neprijatelja…" To je za mnoge ludost, kao što to misli I F. Nitsche: to je moral robovanja, slabića, nedostojno čovjeka. Isus nam želi ponajprije predstaviti čovjeka u njegovom dostojanstvu, njegovu vrijednost, što trebamo poštivati. Isus time govori da je Bog zabrinut za svakog čovjeka. Tekstovi govore sljedeće:
1. Ne izazivaj svojim ponašanjem mržnju bližnjega ili neprijateljstvo na sebe.
2. Tvoja snaga je u iskrenosti, razumijevanju, milosrđu i opraštanju.
3. Pomažeš drugome da se obuzda, vraćaš ga na pravi put, na dobro, i tada će se u njemu dogoditi nešto veliko i lijepo. Oslobađaš drugoga od tereta koji nosi.
4. On neće biti više bijesan, nasilan jer mu dovoljno daješ.
5. Imamo pravo željeti za sebe dobro, ali to ne smije isključiti želju da I drugima bude dobro.
6. Želi nas Isus upozoriti na propust: ne vidjeti tuđu nevolju, strah, bespomoćnost. Čovjek koji od toga trpi, primjenjuje nasilje.
7. Tim postupkom izbjegavamo laž: sve je kod drugoga zlo,za sve je drugi kriv, stoga mora biti uništen.
Teško je to sprovesti, ali je jedina mogućnost da čovjek čovjeku ne bude vuk, neprijatelj, nasilnik.
Nisu li oni koji su govorili i govore o bratstvu, jedinstvu, jednakosti i slobodi nanijeli velika zla, donijeli uništenja i ratove? Kod Isusa nije tako. On vidi i zna za neprijatelja, svjestan je njegova postojanja, i stoga ne smijemo živjeti kao da ga nema. Ali, kako nadvladati? Jedino Isusovim naukom: ako te udari ... ljubi neprijatelja ili ona riječ s križa: "Oprosti im jer ne znaju što čine!"
Oko za oko, zub za zub ...njeguju civilni sudovi. No, je li radi toga svijet postao bolji? Ali od neprijatelja načiniti prijatelja - to mijenja svijet. Čovjek može "podivljati", pretvoriti se u "robu, stvar", ali on uvijek nosi u sebi osjećaj sućuti prema onome tko trpi, kojeg je uništilo nasilje, kao i spoznaju o načinu na koji živi, ima razumijevanja za slabe, znade s njima i plakati, ima sposobnost za solidarnost. To je moguće, ako se uključ "glava i srce". Tako može reagirati samo čovjek.

MOTIVI NASILJA - ŠTO SE ŽELI TIME POSTIĆI

Ono što se događa u društvu uopće, ogleda se u školi, i u onoj mjeri u kojoj se događa u društvu, događa se i u školi. Vrijedi i obratno: u kojoj se mjeri nasilje u društvu manjuje, u toj se mjeri umanjuje i u školi. Onda je jasno da ni škola neće moći ispuniti svoju zadaću ako ne postoji sveopća društvena strategija rješavanja ili liječenja problema nasilja. Tko traži od škole neke promjene na bolje taj traži, nemoguće, ako se ne mijenja nešto i na sveopćem društvenom planu.
Nasilje u školi može biti signal da mladi stvaraju frontu protiv društva koje, doduše, osigurava visoke personalne vrijednosti u zakonima i uredbama ali se u praksi pokazuje da su primjenjene vrijednosne kategorije društva konkurencije koje se osniva na temeljima materijalističkog pogleda na svijet, a u tim okolnostima od pojedinca se traži samo da funckionira. Nije čovjek najveća vrednota, nego je to funkcioniranje sistema produktivnosti i konzumacije. Zakonski propisi i uredbe ne sprečavaju da čovjek postane žrtvom.
Previše se važnosti poklanja traženja uzroka nasilju kao da bismo ih, znajući točno razloge mogli onda i riješiti, otkloniti. Da se to dogodi, potreban je čovjek. Ta ispitivanja ne treba zanemariti, ali se ne smije propustiti pitanje: što stvara mir u čovjeku, što sve donose mir i sreća u čovjeka? Ne ćemo riješiti ekološka pitanja znajući što naš okoliš uništava, nego ako imamo ljude koji žele svoj okoliš držati urednim i čistim. Možemo ih riješiti samo ako se orijentiramo na solidarnost, socijalnost, toleranciju - ako su to vrednote prema kojima težimo, a ne maksimalni standard. Zar ne bi trebalo pripaziti i na toliko prisutni "nasilni, agresivni" rječnik koji je često prisutan, ne samo u svakodnevnom govoru već i na akademskoj razini na pr.: "slistit ću njegove argumente", "zgazit ću ga", "dotukao sam ga" i slično, a nakon toga se ti isti čak i glorificiraju. Tu se vode verbalni ratovi koji razaraju osobnost, respekt i toleranciju,a upravo se to želi postići nasiljem

OTKRITI NASILJE

Oni koji se bave problematikom nasilja često upadaju u zamku traženja krivca u obitelji, školi (premda se škola smatra mjestom koje taj problem mora rješavati), medijima. Ni to neće riješiti problem, jer nikada nećemo naići na konsesus o tome zašto je netko kriv. Mora se uzeti čovjeka u njegovoj potpunosti, a ne samo ono što je izvan njega - obitelj, škola, društvo …
Ako se radi o nasilju u školi, treba imati na umu da su učenici tu sklonost donijeli sa sobom (uništavanje školskog inventara, šaranje po zidovima …) isto kao što donose sa sobom naviku krađe i slično. Budući da je tomu tako, onda ih sama škola ne može ni riješiti, već treba širu pomoć i suradnju, ponajprije visokih školskih službenika, inspektorata i slično. Današnja praksa "tužakanja" profesora I škola Ministarstvu, preskakanje redovitih puteva rješavanja problema (Razredno vijeće, Nastavničko vijeće, Školski ili Roditeljski odbor) ne doprinosi suradnji, nego produbljuje nastali problem na štetu učenika.
Svakako treba paziti i na najmanje pojave nasilja kod učenika i ozbiljno ih razmotriti, kao na primjer: pitanje stava prema autoritetu, poštivanje dostojanstva druge osobe, što znači neki neuobičajeni čin. Moraju se postaviti i pitanja: je li fenomen nasilja u našoj školi nešto novo? Jesmo li bili do sada samo promatrači ili nismo htjeli pravo vidjeti neka nedjela? Je li se nasilje očitovalo u nekoj novoj kvaliteti koja nas je zaprepastila? Možemo li nešto učiniti, i što? Učeničke konflikte treba uočiti i pomoći razriješiti, a ne prepustiti da sve sami rješavaju, jer ti konflikti mogu prerasti u nasilje.

IZLAZ IZ NASILJA

Katalog mogućih mjera protiv nasilja vrlo je širok, a mogu se podijeliti u dvije grupe i to:
a) stroge intervencije
U njih se ubrajaju tjelesne kazne, udaljavanje s nastave I škole, školskih izleta, priredbi, prijetnje. Neki pribjegavanju ismijavanju, stigmatiziranju pojedinaca i razreda, zadaju veće gradivo, stroža ispitivanja. Problematična su: stroža kontrola i stroži kućni red, pretjerana osiguranja, isto vrijedi i za nagrađivanja ili pozivati se na moralne principe. Pitanje je koliko je to svrsishodno: neće li sve ove mjere pojačati ono što se želi spriječiti i liječiti? Hoće li se od nečega odustati (privremeno) samo zato da se izbjegne kazna a dobije nagrada? Uostalom, stroge intervencije uglavnom dodiruju samo površinu nasilja ispod kojeg nastaje jedno novo nasilje koje se može razbuktati.
b) blage i spontane intervencije
Neka nasilja, neredi ili smetnje na satu imaju često informativni karakter, oni signaliziraju pod kojim se uvjetima radi i gdje su nedostaci (pa u nastavi). Često su to upozorenja prije kaosa. Sve bi učenike, a posebno predsjednika razreda ("glasnogovornika") trebalo motivirati da sami skupljaju probleme i da o tome razgovaraju zajedno s razrednikom ili pedagogom, ravnateljem ili ponaosob. Moguće je primijeniti kreativna pisanja kroz koja učenici abreagiraju i izražavaju svoju situaciju. Dobro je primjenivati vježbe opuštanja, šutnje radi smirenja osjećaja. Samoinicijativne rekreacije: šport i razne igre, glazba, ples - dobro dođu. Time se premošćuju distance i otuđenosti među učenicima te se približavaju jedni drugima.
Budući da čovjek ne može živjeti sam već samo u zajednici koja, opet, mora imati autoritet kojeg čovjek svjesno slijedi. No događa se da se pojavi autoritet kojeg se posve nesvjesno slijedi, a da se kod toga ne osjeća nevoljko te se prihvaćaju norme tog autoriteta. Tako mogu nastati nevolje i poteškoće. Nama mora biti jasno da "službeni autoritet i norme" nisu uvijek dokučive razumu mladih ljudi pa stoga prihvaćaju nesvjesno neki drugi autoritet. Dobro bi bilo kad bi učenik u školi našao u nekom od odraslih njemu prihvatljiv (ne "službeni") autoritet, netko komu bi se mogao povjeriti. Mladi se oslanjanu u kritičkim trenucima na emocionalnost odraslih. Tu ne smijemo zatajiti prebacujući takvu potporu na roditelje ili na školu. Komu se povjeri mlad čovjek, taj treba pomoći.
Svakako, nije rečeno da ovu ili neku oštru mjeru ne bi trebalo primijeniti, ali se mogućnosti trebaju prodiskutirati. Naravno, one ne rješavaju problem, već se primjenjuju samo da bi se drugi zaštitili.

VJERSKO-TEOLOŠKI PRIJEDLOG RJEŠENJA

Isusov pokušaj novog oblikovanja svijeta određen je kraljevstvom Božjim, puninom mira. Isus teži prema onoj budućnosti koju si ne možemo predstaviti. Zemlju koju Isus ima pred očima mogu zadobiti samo oni koji se odriču nasilja, koji nemaju viziju kratkovidnih planova: "Blago krotkima jer će baštiniti zemlju" (Mt 5,5)
Nije li upravo škola ona u koj bi se trebala hraniti nada u nenasilnu budućnost i gdje bi se trebali tražiti adekvatni načini takvog gledanja i ponašanja?

Isus u vrlo ekstremnim slučajevima, navedimo samo takve primjere, pokazuje kako se treba ophoditi s ljudima. On ne prima udarac pasivno, ali ne uzvraća nasiljem ili obranom. Njegova je obrana puna duha. On pita vojnika: "Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?" (Iv 18,23). Isus pokazuje da drastične kazne nisu rješenje, jer treba uzeti u obzir sve okolnosti koje često ljudima nisu dohvatljive. Kamenovanje žene koja je optužena radi preljuba spriječava pitanjem o vlastitoj grešnosti tužitelja i mnoštvo se razilazi. "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju! A oni, kad to čuše, počeše izlaziti jedan po jedan, počevši od najstarijih" (Iv 8,8). Izvršavanje socijalne dužnosti i svojih obveza, izbjegavanje da se živi na tuđi račun pa i politička tolerancija očituje se u zgodi kada su Isusa pitali o porezu. Isus odgovara jednom rječju koja potiče na razmišljanje o vlastitom stavu prema vršenju svojih dužnosti prema Bogu i čovjeku. "Podajte caru carevo, a Bogu Božje" (Mk 12,17). Ograničene i uskogrudne, one koji razmišljaju prema normama koje postoje unutar raznih klanova, grupacija, pojedinaca, a čega nisu bili pošteđeni ni apostoli, Isus poučava. "Učitelju, vidjesmo jednoga gdje izgoni zle duhove u tvoje ime, a nas ne slijedi. Mi smo mu zabranili". "Nemojte mu braniti! Odgovori Isus. Tko nije protiv nas, taj je za nas" (Mk 9,38). Ništa nije isključivo samo moje: moje pravo, moje mišljenje, moji stavovi - treba to i drugome dozvoliti. Kad Isusa u nekom samarijanskom selu nisu htjeli primiti, apostoli upitaše: "Hoćeš da zapovijedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi? Isus ih ukori: "Ne znate koji duh govori iz vas. Sin čovječji nije došao uništiti nego da spasi ljude" (Lk 9,55). Isus daje vrijeme i prostor svakome da preispita svoje stavove.

Isus svoju poruku ne artikulira definitivno i argumentirano nego narativno, prispodobama, i tako svatko, bez obzira na stupanj obrazovanja i zrelosti, može naći izlaz i subjektivno napredovati u novim spoznajama. Isusa uvijek susrećemo u malim skupinama ljudi te on prihvaća njihova pitanja, upušta se u diskusiju i problematiku s puno razumijevanja, strpljivosti, sudržljivosti, sam se povjerava, solidarizira se s najslabijima. Tako stiče povjerenje i pouzdanje ljudi te mu se rado obraćaju. Značajno je kako pristupa onima koji ga mole za ozdravljenje. Njemu je očito što treba učiniti, ali ne pokazuje da sve zna i vidi i da mu ne treba govoriti, već pita "Što želiš da ti učinim?" (Mk 10, 51). Ne pomaže poput automatski, bez duše, samim autoritetom, već potiče da i sam bolesnik pokaže neko zalaganje i napor. "...neka žena bolovaše od krvarenja, primače se i dotače skuta. Pomislila je: "Ozdravit ću ako se samo dotaknem njegove haljine" (Mt 9,20). Kad Isusa optužujuuju da sjeda za stol s carinicima, prijateljima omrznutih Rimljana, grešnicima, neukim pukom, podiže zakon ljubavi prema bližnjemu na društvenu razinu. Isus opravdava ovakav postupak vjerom u Boga "… Otac nebeski čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima" (Mt 5,45) Majčinsko-očinski Bog je temelj međuljudskih odnosa. Kad ulazi u Jeruzalem ne sjeda na konja koji je znak silnih, jakih, moćnih vladara i ratnika već jaši na magarcu. Time programski odbija svako nasilje. I još samo ovo: "Ne zovem vas više slugama nego prijateljima …" (Iv 15,15).
Kakvih bi sve lijepih posljedica proisteklo iz takvog povjerenja, pouzdanja, razgovora, razumijevanja, strpljivosti, suradnje, susreta i u našim sredinama, s djecom, s mladima?

PRIMJENJIVOST VJERSKO-TEOLOŠKOG PRISTUPA

1.Pokušati stvoriti takvo ozračje da svaki učenik ima povjerenja i sigurnost u svoju školu: da će ona njega štititi, zauzeti se za njega, pomoći.
2. Pripaziti pokazuje li netko od učenika nagle promjene u ponašanju i učenju, naznake nekih nevolja, lažne izostanke, odvajanje od suučenika. To mogu biti posljedice nasilja.
3. Nasilju ne odgovarati nasiljem. Pokazati da se željeno postiže socijalnim sredstvima, radom te da se treba odreći nasilnih sredstava.
4. Neka učenici sudjeluju osobno u rješavanju socijalnih problema, neka pomažu u slučaju bilo kakve velike potrebe...
5.Intenzivno se brinuti za žrtve nasilja: da dobiju podršku, vrate povjerenje u sebe, a nasilnici trebaju tražiti oproštenje što koji put teško die, a ponekad tekar nakn dugih razgovora.
6. Neka sami učenici pokušaju doći do ideja kako se suprostaviti nasilju, neka ne dozvole u svom krugu nasilje i što hitnije obavijeste o počinjenom nasilju. Lakše je nešto sprovesti ako sami učenici daju prijedloge.
7. I žrtva i akter nasilja neka opišu događaj: kada, gdje i kako je učinjeno nasilje?Kako sam se osjećao nakon učinjenog djela? Koji su razlozi? Dobro bi bilo kad bi akter vodio neku vrstu dnevnika i predočio ga roditeljima ili profesoru.
8. Sve mjere borbe protiv nasilja predočiti roditeljima.
9. Roditelji ne smiju od djeteta očekivati nedostižan uspjeh. Moraju procijeniti domet svoga djeteta sami, i u suradnji s profesorima. U protivnom, može dijete postati žrtva i akter nasilja. (Na pr. "Mama ja više vrijedim nego što to ocjene pokazuju!")

Vjerujem da se svakom može pomoći, da svi mi možemo biti bolji pa onda uspješniji, sretniji i radosniji. Nitko ne smije biti promatrač. Ono što se događa jednome - tiče se svih nas.

Prema knjizi :"Mit Gewalt leben", skupina autora

pripremio P. Domagoj Šimunović