Danas, možda više no ikada, spominje se riječ odgoj, odgajati, educirati, prosvjećivati, katehizirati itd. itd. Mnogi stručnjaci na psihološkom, pedagoškom, sociološkom, političkom, društvenom, vjerskom planu biraju različite učene riječi, mudruju i razabiru tu drevnu riječ odgoj i odgajati, a čini se da smo se danas, više no ikada prije, zapleli u kučinu svih tih riječi koje su često samo učene i naučene fraze, a da ih možda često niti ne razumijemo.

Danas nerijetki imaju osjećaj da su nemoćni i beskorisni odgojitelji. Mnogi odgojitelji i roditelji osjećaju se manje vrijedni, osporavani i poraženi. Primjećuju da su se vremena promijenila i da se ujedno i društvo promijenilo. Predlažu se nove vrednote a preziru stare. Društveni svijet i običaji znatno su se promijenili, neke su se sigurnosti promijenile u sumnje. Društveni pritisak potiče da se od svoga djeteta načini istaknuta osobnost, atleta, političar, uspješan muškarac i žena.
Čovjek zapleten u današnji "napredni" tehnizirani svijet kao da je izgubio osobnost, ili je možda i čovjeka shvatio kao mehanizam, stroj, koji povremeno treba "podmazati" ili mu promijeniti "svjećicu", zamijeniti "ulje", ili ga odvesti na "tehnički pregled". Kao da smo u toj trci i zbrci vremena postigli mnogo ali izgubili ono najvrednije, a to je osobni identitet, jednostavno, kao da smo izgubili samoga čovjeka.
Ponekad mi se čini da smo u vremenu "kule babilonske", ili u vremenu "raja zemaljskog" -svega imamo, samo smo izgubili sebe, i zaboravili na Tvorca toga svega, a to je Bog, koji sve stvara iz ništa svojom svemoćnom Riječi. I hodajući i sama ovim "naprednim" svijetom, susrećući se s ovom prelijepom, ali počesto izgubljenom, konfuznom mladosti, odgajajući njih ali i sebe kroz vjeronaučnu katehezu učini mi se da čujem onaj Božji usklik koji je uputio prvim ljudima; "Čovječe, Adame gdje si? Zar ne vidiš da si u toj trci ostao ogoljen, gol!" A ogoljeni smo svaki puta kad iz svoga života, a pogotovo iz odgoja izbacimo Boga koji je najbolji učitelj i pedagog.

Svi osjećamo da nam je potreban "bolji svijet". Evo što Papa i koncilski oci govore mladeži; "U ime Boga i Njegova Sina Isusa pozivamo vas da širite srca do svjetskih razina. Poslušajte poziv svoje braće, te u njihovu službu odvažno stavite svoje mladenačke snage. Borite se protiv svake sebičnosti. Nemojte dopustiti da slobodnoj struji prepustite nasilje i mržnju, što neminovno izaziva ratove, a k tome pridonosi i bijedu. Budite velikodušni, čisti, puni poštovanja, iskreni! I s oduševljenjem gradite svijet, koji će biti bolji nego svijet vaših očeva." (Koncilska poslanica mladeži).
Papa i koncilski oci računaju na mladež. Ako omladina ne izgradi bolji svijet, bijeda će biti još veća. Za tu zadaću treba se pripremiti. Današnja mladež je buduće pokoljenje koje će graditi povijest svijeta. Kakve li zadaće! Za ovo se treba bolje izvježbati nego za olimpijske igre.
Uložite svoje mlade snage u službu svoje braće! To je poziv koncilske poslanice. Dakle, ne mislite na sebe. Borite se protiv svake sebičnosti! Nije šala iz dana u dan odbacivati sebične želje i otvarati svoje srce bratu. Treba izvršiti stotine i stotine neuspjelih pokušaja i doživjeti stotine i stotine poraza. A hrabrost je sastavni dio mladog čovjeka.
Budite čisti! Kakva je snaga već u tome: biti čist u duši, iako je tijelo slabo.
Budite velikodušni! Kažu da našem narodu toga nedostaje. Mladež bi mogla dokazati da to nije točno. Širiti srce do svjetskih razina, ne smiju biti samo lijepe riječi, već činjenice. Ta suvremeni kršćanin nije ni suvremen, niti kršćanin ako nema do svjetskih razmjera raširen svoj pogled i svoju ljubav. S oduševljenjem graditi novi svijet. Kako je žalostan pogled na mlade starce, koji životare uz alkohol, u spolnom iživljavanju i hodaju kao sjene od zabave do zabave. Oni nemaju oduševljenja, koje je osobina mladosti. U oduševljenju je sve ujedinjeno: odvažnost, čistoća, shvaćanje bližnjega, pripravnost na žrtve, radinost, odgoj. Što je više takve mladeži, to više ima nade za bolji svijet. A gdje ćeš ti biti, gdje je naš odgoj?
Doista, zanimanje i stvarnu brigu za čovjeka dokazujemo i iskazujemo osobito zalaganjem oko njegova ljudskog rasta. Vrijeme početnog odgoja pokazuje se vrlo dragocjeno, makar ne i jedino važno vrijeme. Znamo da čovjek nije statičan već dinamičan. I hvala Bogu da čovjek nije ustajala bara u kojoj će se skupljati žabokrečina ljudskih gluposti. Znamo da tek trajni odgoj osigurava nastavak započetoga i mogućnost cjelovitog i konačnog ostvarenja ideala novog čovjeka stvorenog na sliku Božju. Zato će Paul Claudel reći; "Ne vjerujte onima koji tvrde: "Mladež je ovdje, da uživa. Mladež nije za uživanje, već za heroizam". A Goethe će reći: "Velike misli i čisto srce, to je ono što trebamo isprositi od Boga." Doista velike misli i čisto srce to je početak i temelj svakog odgoja, to je smjernica svakog odgajatelja i put svakog odgajanika. Sve pojave otpora mlade generacije su crveno svjetlo, koje grubo dokazuje da je u današnjem mehaniziranom društvu nešto naopako. To je sud povjesničara Arnolda Toynebeeja. Iako postoje ekstremni pokreti, to nije samo slučajna pojava, već imaju duboki psihološki temelj, ali ipak nema nade da bi graditelji novih, boljih vremena, bili "beatinks", "hippies", "freebies", "yipies", "diggers", i svakovrsne terorističke skupine. U svim tim gibanjima i kojekakvim skupinama koje, htjeli mi to ili ne, odgajaju mladež očit je otpor, nijekanje i rušilački element a premalo je zrelosti za stvaralački rad i za žrtvovanje za bližnjega. Previše je nadmudrivanja i igranja, zato tonu u omamljenost droga i spolnosti, previše je izgubljenih mladih koji lutaju po bespućima i rubovima obala današnjeg svijeta.

Unatoč svemu ostaje jedno: mladež nosi u sebi idealizam, ali taj u poplavi površne materijalističke misaonosti lako utone. Mladež mora sama u svojim redovima izvršiti revoluciju duha i života. Iz buntovnih mora slijediti novi otpor, sveti otpor ozbiljnih, za rad sposobnih mladića i djevojaka, koji neće "gajiti cirkus", već će se ozbiljnim radom pripraviti za zadatke što će ih upravo njima zadati budućnost.
No da bi to uspjeli mladi, prije njih u tome moraju uspjeti oni koji rade na njihovu odgoju. To su u prvom redu obitelji, škola, fakulteti, društvo, Crkva. A da bi u tom uspjeli odgajatelji moraju shvatiti da odgoj nije samo ljudska stvarnost, nego božansko-ljudska tvorevina u kojoj Bog ima i prvu i posljednju Riječ kao što je ima i nad ljudskim životom. I tek po konceptu: Bog - odgajatelj - odgajanik ili odgajatelj - Bog - odgajanik možemo stvarati bolji svijet. Spona u odnosu ljudi, pogotovu u odgoju koji je tako složen i tako zahtjevan, koji tako puno traži od čovjeka, mora biti Bog. I tu je kao i u mnogim drugim stvarima proročku viziju imao blaženi Kardinal Alojzije Stepinac koji u nagovoru studentskoj mladeži kaže: "Apostolat mladih može se protegnuti na neograničeno polje djelovanja, baš kao što je neograničeno polje ljudske bijede. Govorio je posve zorno; Vide li kod svoje kolegice pogibelj za otpad od vjere, za otpad od pravoga puta, i ne mogu drukčije pomoći, neka otpočnu molitvom. Jer, ako neće možda odmah djelovati vaša riječ, da ju odvratite od sudbonosnog koraka, tko zna, neće li molitvena akcija, koju vi na brzo organizirate za spas takove nesretne duše, polučiti cilj prije i nego mislite. Bože daj da svaki od vas bude istinski apostol u svojoj okolini".

Doista svi mi koji se na bilo koji način bavimo odgojem, pitamo li se možemo li odgajati, a da ne gledamo na Boga koji je Tvorac čovjeka i ovog našeg svijeta? Možemo li odgajati. a da iz odgoja i svojih odgojnih sustava, ustava, obitelji, ustanova, srdaca i života izbacimo Boga koji je Počelo svega? Možemo li doista odgajati a da iz srca mladog čovjeka isčupamo njegovu sliku - Boga, koji je htio čovjeka, i koje hoće da čovjek bude sretan? Ma možemo li doista odgajati a da tvrdimo da nema Boga, i da se još zaustavljamo na onim prokomunističkim frazama kako je čovjek postao od majmuna, i da od čovjeka činimo majmuna? Možemo li odgajati a da u odgoju ne zastanemo pred tom velikom tajnom, i unatoč svemu pred tom velikom nepoznanicom koja se zove čovjek, čovjek stvoren od Boga i na sliku Božju? Konačno možemo li doista odgajati a da se ne držimo onog Stepinčeva savjeta: kad doista uložiš sve i vidiš da ne ide obrati se u poniznosti, u molitvi Bogu koji je bliže čovjeku, i bliže samom meni, nego li ja sam sebi kako reče i veliki Augustin.
Brineš se samo zato da proširiš svoj kulturni vidik. No, moraš izgrađivati i dušu. Tek tada valjano radiš za Boga i čovjeka. Da bi Bog ušao u srca ljudi, u ovaj svijet koji ga i nehotice zaobilazi, potrebni su mu ljudi koji će se, ne skidajući pogled s neba, primjerno posvetiti svim ljudskim djelatnostima i na tim mjestima, tiho i korisno, apostolski djelovati na području svoga zvanja.