Kad želimo zaviriti u tajnu zvanu čovjek, onda moramo najprije zaviriti u Sv. Pismo - točnije u Knjigu Postanka. "Reče Bog; načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar..." (Usp. Post 1, 26, 27 i sl.; Sir 17, 2-10). Kao posljednje stvaralačko djelo opisuje biblijski pisac stvaranje čovjeka, muškarca i žene (Post 1,26-27), čemu posvećuje posebnu pažnju. Dok su životinje bile stvorene na Božju zapovijed, dotle je stvaranje čovjeka opisano kao promišljeno, zauzeto i dobro odvagnuto djelo slobodne volje Božje. Izvještaj o stvaranju čovjeka hvalospjev je o čovjeku, poema njegovu dostojanstvu, pjesma ljudske obitelji, ljudske kulture i napretka. Biblija zaista visoko i eksplozivno govori o čovjeku reći će E. Bloch.

Čovjek (hebr. 'adam). Riječ 'adam je u hebrejskom jeziku kolektivni singular, i nema plurala, te bi smo je mogli prevesti kao čovječanstvo, ljudi, a ne samo čovjek. No biblijski pisac uopće nije želio ulaziti u problem monogenizma i poligenizma, jer on u njegovo vrijeme uopće nije postojao. Biblijski pisac nema također nikakvih znanstvenih interesa. Njegov je jedini interes prenijeti svojim suvremenicima poruku Božje objave prema kojoj je Bog stvoritelj svih ljudi i cijeloga svijeta. Zapravo riječ 'adam dolazi od hebrejske riječi 'adamah, zemlja, iz koje je čovjek stvoren, (vidi Post 2,7 i 3,23). U ovom bi slučaju 'adam značio "zemaljski".
Bog na ovaj način preko starozavjetnog pisca progovara tko je čovjek. Ovaj izvještaj o stvaranju nastao je otprilike u VI. st. pr. Krista, za i poslije babilonskog sužanjstva. To je, s jedne strane, vrijeme skupljanja i sortiranja različitih židovskih predaja, a s druge, razdoblje naglašenog susreta židovske vjere i objave s religijama i mitologijama okolnih naroda. Zašto sve ovo govorim i kakve veze ima ovo s čovjekom, ili kakve veze ima sve ovo s odgojem? Pa prije svega da demitologiziramo i čovjeka i stvorenje u cjelini. Da bismo lakše shvatili čovjeka, da bismo lakše shvatili odgoj, onda smatram, da svakako moramo zaviriti u početke stvaranja, na početne stranice Pisma. U tome nam pomaže Biblija koja nam kaže što je, ili tko je čovjek, Biblija koja pjeva o dostojanstvu čovjeka, o tom biću stvorenom na sliku Božju.

Dostojanstvo čovjekovo

Čovjek od svog postanka postavlja pitanje o svom podrijetlu, o svojoj svrsi, o svom postojanju, o tome tko je, zašto je na svijetu i kamo ide? Doista što je čovjek? Koja mu je svrha i što je smisao njegova života? O tome ljudi stoljećima razmišljaju, a čovjeka su nastojale definirati različite znanosti i znanstvenici, različite definicije i sustavi. Ali što znači biti čovjek? Što je čovjek?
Čovjek nije samo materija sazdana iz "praha zemaljskog", niti samo živo biće poput ostalih živih bića na zemlji. On je duh (anima vivens), i to iskra Božjeg duha, stvoren na "sliku i priliku" svoga Oca i Stvoritelja. On je više od slike, on je dijete Božje, brat Očeva božanskog Sina (filius in Filio), a po krštenju postaje i svetim hramom Presvetog Duha.

Čovjek treba neba, on ga kao kršćanin nosi u sebi, na nj ima pravo kao dijete Božje, kao sin u Sinu. Bog nije stvorio čovjeka samo na svoju slavu. Čovjek je slava Božja; "Gloria Dei homo" rekao je mučenik Irenej. A mudri Grci su zvali čovjeka anthropos, tj. onaj koji gleda gore (od aná-trepo). Čovjek je rođen za nebo, zato i gleda prema nebu. Rođen nebu ali na zemlji. On je meta-fizičko i meta-kozmičko biće. Po milosti postaje čak i božansko biće.

Stare religije govore o čovjeku u svojim mitovima: čovjek je mješavina božanske krvi i sjemena s jedne strane i zemlje, blata s druge strane. On je kao neki pali bog. Moderna znanost nastoji prodrijeti u daleku prapovijest i u dubinu ljudske duše da bi otkrila što je zapravo čovjek i kakva je njegova sudbina. No, sva istraživanja, sva tehnika i napredak zaustavljaju se na granicama jedne tamne zone u koju ljudsko oko ni tehnika ne mogu prodrijeti. Postoji dio čovjeka, i to bitni dio njegova postojanja, njegova bića, koji je tajna u punom smislu, tajna u koju uvodi samo objava. Tu tajnu nam otkriva Pismo izričajem punim svjetla i radosti: "Čovjek je stvoren na sliku Božju". (usp. Post 1,26).
Sveti Pisac nas postupno uvodi u tajnu stvaranja, a osobito u tajnu stvaranja čovjeka. Bog najprije iz kaosa, iz ništa, iz besmisla bezdana, iz tame i praznine stvara svemir; svjetlost, zrak, zemaljski prostor. Tama je omeđena, bezdan je u svojim granicama, zemlja nije više pusta i prazna. Sve se pripravlja za ugodan boravak čovjeku. Stvorena je svjetlost, biljke, životinje, kopno, more, sve i tada kao kruna stvaranja dolazi čovjek, kao kralj koji ulazi u svoje kraljevstvo, kao gospodar svega stvorenoga. On je čin posebne Božje odluke, osobnog zahvata koji izvire iz dubine Božjeg srca, djelo posebne Božje ljubavi. Čovjek je kruna svih zemaljskih stvorova, njezin ures i simbol, a ta ista zemlja dužna je odgojiti čovjeka.

"Načinimo čovjeka". Ovdje, i to samo ovdje, nemamo Božju zapovijed, nego Božje premišljanje. Sve ostalo što je stvoreno, stvoreno je na Božju riječ, snagom Božje riječi i izlazi iz ništa; iz tla biljke, iz vode ptice, ribe, iz zemlje živa bića. Stvaranje čovjeka nešto je posve neobično. Ovdje susrećemo rijetki plural u Božjim ustima ( Post 3,22; 11, 7; Iz 6,8). To je takozvani deliberativni plural, plastični psihološki izraz. Čovjek, kad stvara odluku, kao da se u sebi razdvaja; kao da jedan u njemu predlaže, drugi odbija, treći prihvaća.
Ili kao da se Bog savjetuje s nebeskim dvorom, s anđelima, da se novo biće uvede u tu zajednicu Božjeg dvora? Tu sveti pisac naglašava da je riječ o djelu u kojem Bog želi svu svoju ljubav, svoje srce staviti u pokret. U izvještaju o stvaranju pisac riječ "stvoriti" upotrebljava na početku, na kraju i kod stvaranja "morskih grdosija". Kod stvaranja čovjeka tri puta ponavlja tu riječ barah da označi kako je čovjek neki posve novi stvor.

Čovjek nije neko biće bačeno s neba u svijet materije, niti životinja koja se postupno razvija u razumno slobodno biće. Čovjek nije proizvod čisto prirodnog razvitka, niti njegovo dostojanstvo ovisi o tehničkoj evoluciji. Tijekom stoljeća mijenja se njegov način života, stanovanja i ishrane, njegovo oruđe i oružje, ali čovjek u svojoj biti ostaje isti. U njemu ima nešto što nadilazi sve vanjske promjene njegova djelovanja. Ono bitno što čovjeka čini čovjekom, isto je i u čovjeku koji stanuje u spiljama i hrani se divljači a svoju duhovnost otkriva u svom primitivnom oruđu, vatri i značajnim slikama na zidovima spilja, koje nas danas zadivljuju, kao i u čovjeku atomskog doba koji stanuje u udobnim stanovima, koji se služi složenim strojevima i stvara u svakom pogledu bogatu današnju kulturu. Čovjek nije ni Bog ni anđeo, ni životinja ni đavao. On je ništa više i ništa manje nego čovjek. Ograničen čovjek, ali s velikim potencijalima, s velikom Božjom milošću. Stanovnik zemlje, a rođen kao sin neba. Veličina i bijeda. Stvaralac, ali i stvor. O tome govori veliki Pascal. On je u čovjeku spoznao "trstiku koja misli", "slavu otpada svemira", pa je zaključio da je čovjek "ništa u odnosu na beskraj", a da je " sve u odnosu na ništa", te da je zapravo "sredina između ništa i sve".

Čovjek neizmjerno nadvisuje sva stvorenja svojom svijesti i vlastitim odlučivanjem. A opet, Bog je neizmjerno iznad njega. Čovjek je kruna i vrhunac svega stvorenja, zrači Božju dobrotu i veličinu, Božju slavu i sjaj, jer je Bog u čovjeku posebno prisutan, jer je u čovjeku nešto božansko, jer je "stvoren na sliku Božju". I zato adam u ovom tekstu nije neki određeni pojedinac, već čovjek uopće, čovječanstvo. Bez obzira na to u koje vrijeme i na kojem djelu zemlje boravi, kojem narodu i rasi pripada, već time što je čovjek on je "slika Božja". Ovo čovjek ne postiže svojim tehničkim i znanstvenim napretkom. Nije to plod ni slučaja ni prirodne nužde. To je slobodni milosni Božji dar, Božja ljubav koja ga "učini malo manjim od sebe, slavom i sjajem ga okruni" (Ps 8). Psalam osmi je hvalospjev koji opjevava ljepotu i uzvišenost stvaranja, i to pod vidom čovjekova dostojanstva. Kao najvjerniji odraz Božje veličine čovjek je u središtu i na vrhuncu svega stvorenja. U njemu se odražava sve stvorenje, on je gospodar svega. To krhko biće zvano čovjek, izgubljeno u prostranstvima svijeta, kralj je svega stvorenja, okrunjen slavom i čašću. Ovaj psalam spada među najljepše stranice Biblije. Zove se i "treći izvještaj stvaranja" (uz Post 1 i 2). Toliko je snažan u svojim izričajima, toliko veličanstven da je papa Pavao VI. smatrao da je ovaj psalam najljepša poruka svemirskim istraživanjima, među svim porukama koje su astronauti ponijeli na mjesec.

Zato se Pismo jednako divi veličini čovjeka, ali isto tako žali nad njegovim ništavilom. Svi smo mi dakle i "bog i ubogari", kako reče pjesnik. O nama ovisi koja će strana prevladati. Zato se ipak isplati biti čovjek. To je i naš glavni životni zadatak, naša šansa. Kao što je mudri Tertulijan ustvrdio; nitko se ne rađa kao kršćanin, to treba postati tek iza rođenja vlastitim zalaganjem. Nešto slično možemo reći i o čovjeku uopće. Nitko se ne rađa kao gotov čovjek, rođenje je tek početak ljudskog samoostvarivanja. Čovjek se postaje u dugom životnom hodu, koji traje dok je i čovjeka, pojedinca. Tu spoznaju potvrđuju svi antropolozi, pedagozi i psoholozi. Čovjek ostaje problem, ali i šansa i dar sve do svoje smrti. Njegovo je čovještvo uvijek pod znakom pitanja. Za razliku od ostalih bića svemira, čovjek nije nikada siguran čovjek, jer biti čovjek znači zapravo biti uvijek blizu tome da ne budeš čovjek, biti živi problem, pustolovina, drama.
Po svom rođenju čovjek nije ni svršen ni savršen. On je tek božanska skica ili nacrt ponuđen čovjeku na dovršenje. Zato kako reče Isus Nikodemu; nije dosta da se čovjek rodi, potrebno je da se i preporodi. (Usp. Iv 3,3). Ili kako ono savjetova David svog sina Salomona; "Sinko, ja odlazim, a ti budi hrabar i pokaži se čovjekom!" (Usp. 1Kr 2,2). Pedagogija ima uzvišen cilj - odgoj čovjeka. Samim fizičkim rođenjem čovjek još nije potpuni čovjek. On je dijete koje istom treba postati čovjek. On je samo sitna, nemoćna i nježna ljudska mladica koja mora rasti i razvijati se do punine čovještva. Iz nje treba tek izrasti punina, pravi i zreli čovjek. Biti čovjek, eto glavnog zadatka svakog ljudskog i kršćanskog odgoja.

Što znači "slika Božja"?

Do sada se izvan Biblije još nije našao takav izričaj da se njime označi tajna ljudskog bitka. Znači da ga je biblijski pisac svjesno upotrijebio kao novi izričaj da izrazi ono uzvišeno, božansko u stvaranju čovjeka. Izvještaj o stvaranju nije samo hvalospjev Božjoj veličini, nego i veličini čovjeka. Što taj izričaj želi reći? Da je čovjek neka viša životinjska vrsta? Ili neki niži bog? Prva riječ o čovjeku u Bibliji "Reče Bog: načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična da vlada", doslovno; "Načinimo čovjeka na svoju sliku (besalmenu), kao svoju sličnost (kidemutenu)", želi reći s jedne strane da je Bog bio nekako prisutan u čovjeku, i s druge strane da je čovjek nekako bio sličan Bogu. Da bi to razumjeli najprije pogledajmo što znači izraz "slika Božja" (selem elohim) koji označuje prisutnost Boga u čovjeku, a zatim pogledajmo izraz "sličnost" (demuht) koji označuje sličnost čovjeka s Bogom.
Prvi pojam - "slika Božja" (heb. Selem elohim, grč. eikon). Ovaj izraz selem (slika) na istoku, posebno kod Semita, označava neki predmet ili živo biće, kip lažnog boga 1Sam 6,5; Br 33,52 i 2Kr 11,18; neki plastični otisak, slika, životinja...., u kojem je prisutno samo božanstvo, božanski fluid. Znademo da u Bibliji postoji zabrana stvarati slike i kipove koji bi predočavali Boga, jer njega ne može predočiti ništa zemaljsko. "Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran." (Izl 20, 3-5).

Ipak sveti pisac koji u svemu ovom izvještaju o stvaranju izbjegava svaki antropomorfizam, upravo ovdje u izvješću o stvaranju čovjeka upotrebljava snažan antropomorfizam. Time želi reći kako je tu posrijedi nešto nečuveno, neshvatljivo, božansko u čovjeku, što čovjeka mora ispunjavati svetim strahopoštovanjem prema samom sebi i prema bratu čovjeku. Ova slika, ovaj izričaj nam želi reći da čovjek više pripada Bogu nego sebi, da ima svijest i odlučnost samoodlučivanja, da je razumno, voljno i slobodno biće, da je otvoren prema neizmjernome, određen za vječno blaženstvo te da se ne može smiriti dok ne počine u Bogu, u gledanju Boga "licem u lice" (1Kor 13,12).

Čovjek - "slika Božja". Izraelac nije gledao Boga u ljudskom liku, kao pogani, već naprotiv, čovjeka smatra bogolikim, slikom Božjom, što označuje nedostižnu Božju veličinu. Iz samog izraza da je čovjek bio učinjen na Božju sliku proizlazi da je Bog bio prisutan u čovjeku, odnosno čovječanstvu. Riječ: "Načinimo čovjeka na svoju sliku kao svoju sličnost" (Post 1,26) kazuje dvoje: ponajprije da je Bog stvorio čovjeka da njemu (čovjeku) bude prisutan, zapravo blizak. To je sadržano u riječi "slika Božja". Potom da čovjek bude Bogu sličan. To je izrečeno riječju "sličnost Bogu". Izabrati nekoga da mu bude prisutan, blizak, a stvaranje čovjeka je svakako izbor, znači, makar u širem smislu riječi, izabrati ga za prijatelja.
Drugi hebrejski izraz demuth znači izgled, oblik, lik, sličnost (Ez 1,5.10.26.28), te pobliže označuje riječ selem ističući da se ne radi o identičnoj reprodukciji Boga nego samo o sličnosti. Kad se kaže u Sv. Pismu da je čovjek slika Božja, želi se reći da je Bog na neki način u njemu prisutan. Bog je tako stvorio čovjeka da mu bude prisutan, blizak. Stvaranje čovjeka "na sliku Božju kao sličnost Božju" znači da je čovjek stvoren da mu Bog bude prijatelj i da on Bogu bude prijatelj. Stvarajući čovjeka Bog je stvorio prijatelja. A to znači da je Bog htio biti blizak čovjeku, prisutan čovjeku, zapravo, prijatelj čovjeku. Prijateljstvo je svakako bliskost. I zato biblijski izraz da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, da mu je blizak, ne znači ništa drugo nego da mu je Prijatelj. Ono što se traži sa strane čovjeka, ono što čovjek treba napraviti jest da bude prijatelj Prijatelju. Čovjek je vidljiva objava Božja svom svojom pojavom, kako pjeva Ps 8. Tu je sadržana tajna ljudskog bića. Čovjek nije neko palo božanstvo. Čovjek je Božje stvorenje. Zato pisac i naglašava triput; čovjek je stvoren. Bog je stvoritelj, a čovjek je stvorenje. Bog je sam na jednoj strani, a sve ostalo, pa i čovjek, na drugoj je strani.
Ako je čovjek slika Božja onda mora postojati nešto po čemu je on, čovjek, Bogu sličan. Rekosmo da biblijski izraz označuje da ne samo da je Bog stvorio čovjeka svojom slikom nego i svojom sličnošću ili kako su stari govorili svojom prilikom. A sličnost, kako proizlazi iz Post 1, 26 jest u tome da je čovjek vladalac i da je jedinka ali i množina, da je singularan i pluralan. Čovjek je Bogu sličan dakle po svojoj singularnosti i pluralnosti, po svom postojanju, govoru, stvaralaštvu - radu i igri, po svojoj slobodi i po tome što je gospodar prirode.

Koje su to onda bogolike crte čovjeka?

Postojanje - Bog me je stvorio jedinstvenim; biološki, psihološki, duhovni sam unikat. Ja sam originalno Božje djelo, ne kopija, izvorna Božja zamisao unutar ovog prekrasnog svijeta, stvorenog na sliku Božju. A ako sam jedinstven, original, onda je sigurno da je netko nekada baš mene htio, stvorio ovakvog, ovakvu kakva jesam. Čovjek nije neki serijski broj u hrpi identičnih proizvoda, nego je original, unikat. Bog je htio da ja, ti, da mi postojimo, da smo ljubljena bića, zamilovana u Ljubljenome. Ti si drago, voljeno, ljubljeno biće? Tko te volio, tko te ljubio, tko te planirao? Postoji li taj Netko tko je htio da i ti budeš netko? Postoji li u konačnici Bog koji je i tebe i mene stvorio na svoju sliku?
Jedni će reći da Boga ima, drugi da Ga nema, treći će reći da ima nešto što pokreće ovaj svijet, svemir itd. itd. Međutim ako je uopće nešto sigurno u postojanje, ako uopće nešto postoji, onda mora postojati Bog. Jer sve je nastalo, ali ona egzistencija, bitak, ono osnovno u svemu nije moglo nastati, jer nikada iz ništa, iz ništavila nije postalo nešto. Ako je oduvijek nešto, onda je to vječno, onda je ono izvor svih nastajanja. Ako je pak u čovjeku svijest i ako u svemu "diše" inteligencija, zakonitost, onda znači da je negdje u počecima svega um. A gdje je svijest tamo je i osoba. Čini se da je onda logički zaključak; ako uopće nešto postoji onda postoji Bog. Ako je uopće Bog, koji je oduvijek, koji nema početka i kraja, htio da netko, da nešto jest, onda je sigurno htio čovjeka. Ta slika, ta sličnost čovjeka s Bogom jest dakle i u toj svijesti da Bog jest, da mi je Bog prijatelj, onda dakle i ja jesam, i stvoren sam da budem prijatelj Prijatelju. Stoga i Bogu i čovjeku svojstveno je da jesu, i da su toga svjesni. Naravno svaki na svoj način.

Govor - Riječ. Davno je to bilo kada su prva ljudska usta progovorila, izgovorila riječ. Sigurno je i sam čovjek bio iznenađen nad tim darom. A riječ je uvijek čudo, riječju se otkrivam drugome, riječju govorim o sebi, riječju govorim sebi. Riječ je kao osobna iskaznica kojom se deklariram u društvu, pred sobom i pred Bogom koji govori, koji, štoviše, stvara snagom svoje riječi. Stoljećima se čovjek trudi da protumači riječ.
I kad čovjek motri ovaj svijet, pita se, a zašto onaj koji je čovjeka obdario govorom ne progovori. Kad bi netko dotrčao među ljude i uzbuđeno im doviknuo; "Ljudi, Bog je progovorio!", zacijelo bi se mnogi prenuli. Zacijelo bi mnoge TV-postaje nastojale prenijeti tu riječ uz pitanje; gdje, kada, kako, kome, preko koga? Pisac Poslanice Hebrejima doviknuo je svojim suvremenicima, a ta vika, ta jeka riječi odzvanja i danas; "Bog koji je nekoć u mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu…" (Heb 1,1).
U cijelom Sv. Pismu vidimo da Bog govori. To nam potvrđuje i pisac Poslanice Hebrejima koji kaže, kako je Bog govorio; u više navrata i na mnogo načina. On što više kazuje komu je Bog govorio; ocima i nama. Veli i po kome je govorio; po prorocima i u Sinu. No ova dva govora su različita. Kad se radi o govoru po proroku, on - prorok govori, ali on sam nije riječ. A kad se radi o govoru u Sinu, Sin je Riječ. I jedna i druga riječ, govor su utjelovljeni. Riječ utjelovljena u pismo i Riječ utjelovljena u tijelo, put. Čovjek je biće riječi i htio bi baš riječ. Ali ne kaže li se u bogoslužju; "reče Bog"? Ne čita li se "Riječ je Gospodnja"? Da, ali uši su čovjekove toliko okorjele, toliko "začepljene" kojekakvim govorom, kojekakvom riječju da više ne razumije ni svoj ni Božji govor, da više ne osjeća znamenitost i bremenitost tih besjeda.

Rad - stvaralaštvo - Bog je stvorio svijet nekako nedovršen, a čovjeku je dužnost dovršavati ga. Čovjek je pozvan da bude Božji suradnik na zemlji. On svojim sposobnostima uma i srca mora ponirati u tajnu prirode, otkrivati njezine sile i njima se koristiti. Neživa materija i živa bića stavljena su na raspolaganje čovjeku. On svojim radom mora nastaviti svoje djelo stvaranja. Po njemu se materija otima prolaznosti, postaje nekako duhovna, vječna. Zato je čovjekov rad svet. Stvaralaštvo je bit čovjeka, ali i izraz Božjeg povjerenja prema čovjeku, no to je i odgovornost. Čovjek ne može i ne smije ostati skrštenih ruku nego mora Božje djelo usavršavati.
Samo je čovjeka Bog izuzeo iz vlasti čovjeka, jer je svaki čovjek stvoren na sliku Božju. I svaki puta kad se čovjek prema čovjeku odnosi neljudski, kad ga nastoji orobiti i zarobiti, kad nastoji nad njim zavladati nastaje kaos. Čovjek će istraživati dubine zemlje i mora, najdublji sastav i djelovanje životnih stanica, pretvarat će snagu vodenih slapova u svjetlo, ugljen i zemno ulje u brzinu, atom u strahotnu snagu. Podizat će tvornice, palače, gradove, ceste, omogućit će si lagodan život. Sagradit će veličanstvene brodove, avione, snažne rakete, stupit će na mjesec i pronicat će i dubine svemira. No sav čovjekov napredak u znanosti i tehnici, u kulturi i civilizaciji, sve je to uključeno u Božjoj zapovijedi na početku stvaranja: "Podložite zemlju". (Usp. Post 1,28)

Singularnost i pluralnost - Muško i žensko stvori ga (hebr. zakar unekebah). Upravo na prvim stranicama stvaranja vidimo da je i kod Boga i kod čovjeka prisutna singularnost i pluralnost. Biblijski izraz kazuje ne samo da je Bog stvorio čovjeka svojom slikom nego i svojom sličnošću. A sličnost kako proizlazi iz Post 1, 26 jest u tome da je čovjek vladalac i da je jedinka ali i množina, da je singularan ali i pluralan. Bog živi svoju singularnost i pluralnost zacijelo kao prijateljstvo. Kada je stvorio čovjeka sebi sličnim, a stvorio ga je kao singularno i pluralno biće, učinio je da i čovjek svoju singularnost i pluralnost, pojedinačnost i skupnost, jednost i društvenost ostvaruje kao prijateljstvo. Da bi čovjek mogao stati pred Boga mora biti jedinka, svjestan svoga ja. U protivnom se pođe gubiti u masi. A s druge strane čovjek je upućen na drugoga.

Čovjek "muškarac i žena, pozvani su da kao slika Božja zajednički dovršavaju djelo stvaranja; na Božju sliku, čovjek će biti otac i majka; otac i majka svoga života i svoje povijesti, otac i majka svijeta u nastajanju." Bračna suradnja ne zaustavlja se samo na "prokreaciji upotpunjenoj dugim i strpljivim odgojem", nego na svome radu: da kao muž i žena zagospodare zemljom. Da bi djelovanje na području civilizacije bilo humanije i što više pridonosilo usavršenju čovjeka, ono uvijek zahtijeva udruženo djelovanje muškarca i žene. Ako jedan spol prisvoji stanovito područje djelovanja u tolikoj mjeri da isključi sudjelovanje drugog spola, razvoj se ne ostvaruje u pravcu autentičnog ljudskog napretka.
"Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku svoju on ga stvori, muško i žensko stvori ih." (Post 1, 27). Stvorio je čovjeka i postavio ga je u Edenski vrt, da uživa u svim dobrima što ih je za njega pripremio (Post 2). No, gledajući čovjeka, Stvoritelj je uskliknuo: "Nije dobro da čovjek bude sam" (Post 2, 8). Vidimo da Bog stvara čovjeka kao društveno biće. Čovjek nije stvoren za samoću, nego za susret, dijalog, zajedništvo, za ljubav. Budući Bog stvara čovjeka na svoju sliku, doista nije dobro da je čovjek sam, jer je slika i prilika Boga koji je zajedništvo i ljubav. Da ne bi shvatili krivo; Bog nije osamljen i ne stvara čovjeka zato da mu stvara društvo, nego zato da na njega izlije svoju ljubav. Stvoritelj je u srce čovjeka usadio svoga Duha, svoju vlastitu sposobnost da ljubi; jer iz samoće se ne izlazi tražeći, nego darivajući ljubav. Govoreći o stvaranju čovjeka, Božja riječ objavljuje njegov poziv: čovjek je stvoren kao djelo i slika božanske ljubavi, koja poziva na život da se može darivati, i da i drugi mogu uživati u sreći koju nosi zajedništvo. Sama činjenica da se rađamo kao muškarac i žena pokazuje našu ograničenost; znači da sami nismo dovoljni, da nismo dovoljni sami sebi. Živimo u tijelu kao muškarac i žena i ne možemo ne uzeti u obzir spolnost. Ona govori za koji je cilj čovjek stvoren, ali to nije jedini cilj. Muškarac i žena nisu stvoreni samo da se razmnožavaju, bez drugih ciljeva, nego da ljube i darivaju život.
Povijesni razvoj čovječanstva jest: dovršavati Božje djelo stvaranja "znači nešto više nego upotrebljavati bogatstvo kozmosa… nešto više nego organizirati ljudsko društvo na samoj pravdi… znači graditi ljudsko društvo tako da se uspostavljaju i produbljuju međusobni odnosi."

Vladanje, sloboda - Kad govorimo o vladanju i slobodi, zapravo govorimo o bitnoj sastavnici čovjeka, o njegovoj biti, o njegovoj sličnosti s Bogom. Također, kad govorimo o slobodi kao daru Božjem i sličnosti s Bogom moramo uzeti čovjeka u cjelini. Čovjek je i duša i tijelo. Ne možemo govoriti kako čovjek ima dušu, nego on jest duša, niti kako čovjek ima tijelo nego on jest tijelo, niti kako čovjek ima osjetila, spolnost nego on jest spolnost. Bog - apsolutni Gospodar, a čovjek na analogan način postavljen za gospodara nad svom zemljom, (usp. Sir 17, 2-10).
Ali kad se govori o slobodi i čovjeku treba najprije uzeti egzistencijalni pristup jer nam on omogućuje sveobuhvatni pogled na čovjeka. Egzistencijalno je ono što se odnosi na postojanje, na temelju čovjekove stvarnosti. Latinska riječ existentia označuje da nešto jest nasuprot prividu, pukoj mogućnosti i ništavilu. Sloboda je danas problem. U biti je to pitanje zrelosti i nezrelosti. Zapravo sloboda kao i vladalaštvo stvar je odgovornosti. Što se prije probudi osjećaj odgovornosti za sučovjeka, za prirodu, za zajedničko djelo, za velike zadatke obitelji i društva, to prije ćemo postaviti ravnotežu između svojevoljnosti i ropske poslušnosti, jer je i jedno i drugo loše i nedostojno čovjeka, kome je Bog kao najveći dar poklonio slobodu, a Krist ga je otkupio za "slobodu djece Božje".
Biblijski nam pisac iscrpno opisuje učinak čovjekove sličnosti s Bogom. Čovjek je na zemlji "znak" Božjeg vrhovnog gospodarstva, njegov poslanik, božanski glasnik i opunomoćenik na zemlji. To izražava pisac snažnim izrazima: "Podložite zemlju sebi", "vladajte" svim životinjama na zemlji, zagospodarite. (usp. Post 1, 28). A psalam 8 pjeva; "Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži…" (Ps 8,7).
Što znači ta Božja zapovijed? Je li to možda nalog čovjeku; zemlja je tvoja i čini s njom što hoćeš!? Ili možda; nametnuti prirodi svoje zakone, želje, prohtjeve i činiti što hoćeš? To svakako ne. Takav način razmišljanja, korištenja, upotrebljavanja značio bi uništiti zemlju. Ovaj Božji dar čovjeku je prije svega dar, on - čovjek nije gospodar nego upravitelj povjerenih dobara. To je zahtjev da čovjek upozna zakone prirode i da se njima služi radi ljudskog napretka: ne izvan ili iznad prirode, nego u njoj, s njom i za nju. Čovjek je gospodar nad svim stvorenjem, nad mrtvom i živom prirodom. Ipak nije apsolutni gospodar. Čovjek je uvijek stvorenje Božje, sve što jest i što posjeduje Božji je dar, i mora nastaviti s Bogom djelo stvaranja i spasenja, da bude priznata i ostvarena Božja vladavina nad svima, da Bog bude sve u svemu.
Bog kao stvoritelj nastupa kao vladar, apsolutni vladar - apsolutno slobodan. A i čovjeku je dano da vlada, što se osobito vidi u imenovanju životinja i biljaka i da bira slobodno. Čovjek živi ne samo zato da kraljuje zemljom, nego i za to da jednom u eshatonu kraljuje nebom. Od vremena do vremena u novinskim će se stupcima pojaviti uzbudljiva vijest kako je u nekom laboratoriju već uspjelo znanstvenicima stvoriti život. Hoće li čovjek stvoriti život, i može li stvoriti život? Još smo uvijek daleko. Pa kad bi to i postigao, to bi bila samo suradnja s Božjim stvoriteljskim činom, otkrivanje klica života što ih je Bog već na početku stvaranja položio u materiju. I taj čovjekov uspjeh bio bi uključen u onome Božjem uzviku na početku stvaranja; "Vladajte nad živim bićima!" (Usp. Post 1,28 sl.).
Dakle, čovjekova sličnost s Bogom ima svoj temelj u njegovoj duhovnoj naravi. Samo kao duhovna osoba čovjek je kadar biti dijete Božje. Međutim bila bi velika zabluda kad bismo pod osobom smatrali samo duh čovjeka. Čitav je čovjek slika Božja, on je u svojoj biti odraz Očeve slike. Čitav je čovjek pao i čitav je otkupljen te je i čitav pozvan u vječno zajedništvo ljubavi s Bogom.
Zato da bi mogli shvatiti čovjeka s dušom i tijelom, čovjeka koji je slika Božja trebamo slijediti Isusa Krista, svatko u svom staležu i poslu. Krist stoji pred nama kao cijeli čovjek; posve ispunjen duhom i predan Ocu, ispunjen osjećajima i okrenut čovjeku. On upućuje poziv svima, svakom čovjeku sa svim raspoloživim snagama koje nam Bog daje; razumom i voljom, srcem i osjećajima. Jer Krist je pokazao da čovjek doista jest slika Boga. On nas je ljubio prvi, kako kaže; Niste vi mene ljubili, ta ja sam prije vas ljubio. Dao je život za nas i tako otkupio cijelog čovjeka sa dušom i tijelom, sa svim osjećajima. Po njemu, Isusu iz Nazareta, čovjek slika Božja pozvan je da ljubi i da bude ljubljen.
Umjetnost svih umjetnosti jest; oblikovati samoga sebe u novog čovjeka, biti sustvaralac Božji. To nije samo nekakva reprodukcija, već stvaranje i obnavljanje. I svaki je čovjek jedinstven, samo je jedan i nikada se ne ponovi. Kakva Božja umjetnost! A što je odgoj drugo nego umjetnost? Odgajatelj, ali i svaki pojedinac mora postati umjetnik u galeriji vječnosti. Samo tako će čovjek biti čovjek, i samo tako će odgoj imati smisao i svrhu.

I konačno, koje biće ulazi u postojanje okruženo tolikom pažnjom? To je čovjek, velik i čudesan živi lik, u Božjim očima vredniji od svekolikog stvorenja; to je čovjek, za kojega postoje nebo i zemlja, i more i cjelokupno stvorenje, čijemu je spasenju Bog pridao toliku važnost da za nj nije poštedio ni svog vlastitog Sina. Jer Bog nije prestao činiti sve da čovjeka uzdigne do sebe i posadi ga sebi s desne. (Sv. Ivan Zlatousti)