"Netko reče: Život piše romane. I istina je. Ja bih dodao: život piše i komedije i tragedije, ali je malo tko sposoban čitati čovjeka. Takvi romani, takve tragedije nisu pisani tintom, rukom, riječima, strojem, kompjutorima, nego jecanjem, suzama, znojem, bolju, krvlju..." (L. Gjergji)

Čovjek je biće odnosa ili, još bolje - odnos, jer je plod odnosa, živi, raste i razvija se od najrazličitijih odnosa i situacija života. Zato kako navedoh gore "Čitati čovjeka", njegov život, radosti - žalosti, istine, sumnje, laži, sigurnosti, nesigurnosti, strahove, lice, oči, dušu, blizinu, susret, dodir, dobrotu, plemenitost, ljubav, mržnju, žalost, očaj… je li to uopće moguće isčitati a da iz svega toga izbacimo Boga koji reče; "Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu." (1Sam 16,7).
Znamo li mi odgajati, ili drugačije rečeno znamo li mi komunicirati? Ta što je odgoj nego komunikacija, ali ne komunikacija superiornosti nego pariteta i primjera, ne komunikacija okrutnosti nego ljubavi, ne komunikacija obrane nego povjerenja, komunikacija indiferentnosti ili stav empatije, stav manipuliranja ili stav spontanosti, stav potpunog autoritativnog komuniciranja ili prihvaćanje različitosti kao dara Božjega?
Što znači odgajati? Odgajanje je praljudski fenomen, star kao i ljudski rod. Ona je trajna pojava, jer dok je čovjeka dotle će biti i odgoja i potrebe za odgojem. Stvarnost odgoja je važna za ljudsko društvo. Bez odgoja nema ni civilizacije, ni kulture, ni napretka. Možda danas više nego prije reče Renan; "Odgojna pitanja u modernom svijetu jesu pitanja života i smrti. Od njih zavisi sva društvena budućnost." Ako je tako, i kad je tako razumljivo je da i nas zanima uloga odgoja u čovjekovu životu. Da bi shvatili što je odgoj protumačit ćemo samu riječ, tj. etimologiju riječi odgoj.

Svaki narod pod nebom ima svoj pojam i svoje značenje riječi pa tako i riječi odgoj i odgajati. Kod nas Hrvata riječ odgoj ima svoj korijen u glagolu gojiti, koji znači činiti da nešto živi i raste, te se uvijek odnosi na živo biće. Prvotno se tiče fizičkog života i znači isto što i hraniti, njegovati, podizati čovjeka. Ako se odnosi na biljke, onda se gojiti pretvara u gajiti; cvijeće, biljke, odatle gaj. Ta riječ ima još dublje i duhovnije značenje od one koju nam otkriva etimologija riječi. P. Skok ističe da u nekim slavenskim jezicima npr. kod nas na Cresu gojiti znači i liječiti. Također je zanimljiva Skokova pretpostavka da gojiti ima vezu sa žiti i živjeti. Dolazilo bi od indoevropskog korjena guei ili u prijevodu guoi sa značenjem živjeti (goj je nastao od istoga korjena kao od biti boj ili od liti loj). Prema tome gojiti je isto što i podržavati jedno živo biće u životu.
Od gojiti su nastale glagolske izvedenice: odgojiti, odgajati, uzgajati. Te imenice: odgoj, odgajanje, uzgoj, gojitelj-ica, odgojitelj-ica, gojenac(-nka), gojenče, gojenik(-nica), gojenka, odgajanik(-ica). Zatim pridjevi; gojen, odgojen, neodgojen, uzgojen, odgojan i neodgojan. Ipak moramo reći da hrvatske riječi odgoj i uzgoj ipak nemaju isto značenje.

Odgoj i odgajati se uvijek veže na ljudska bića, a uzgoj, uzgajati se redovito odnosi na biljke i životinje. Nikad ne kažemo da životinje i biljke odgajamo, njih samo uzgajamo. Ipak ove su pojmove brkali mnogi pedagozi pa i stručne knjige. Naši susjedi Slovenci uzimaju za odgojne pojmove riječi; vzgoja, vzgojiti, vzgajati, vzgojen, vzgojitelj. Rusi imaju za odgoj(iti) termine vospitat'i i vospitanie (odatle srpsko vaspitanje).
I u češkom se jeziku odgajanje bazira na tjelesnoj ishrani. Vychova ili vychovani (odgoj) i vychovanec (gojenac) proizlaze iz korjena "chov", što znači uzgoj, njegovanje, rasplod. Chovati znači njegovati, gojiti, uzgajati. Uz povratnu zamjenicu "se" chovati ima još jedno zanimljivo značenje; vladati se, ponašati se. Odatle imenica "chovani"; vladanje, ponašanje. Tako su Česi od primitivnog "chov" prešli na kulturno "chovani" i dali odgoju suptilniji smisao. Sličnu situaciju nalazimo i kod Poljaka. Poljski odgojni izrazi slični su češkim i po fonetici i po etimologiji. Wychowanie (odgoj), wychowawca (odgojitelj), wychować i wychowywać (odgojiti) imaju svoj korijen u imenici "chów" (gojenje, tov), odnosno glagolu "chować" (gojiti).
No svoju pažnju usmjerimo na jezike začetnika formalne pedagogije. Stari Grci su brigu o djeci nazivali paideia (od korjena pais, paidos, dječak, slično latinski puer i pubes). Od toga paidewo, brinuti se za djecu. S vremenom su nastali u kombinaciji s glagolom ágo - voditi, upravljati, izričaji paidagogos - odgojitelj, paidagogija - posao odgojitelja, i paidagogeion - mjesto školovanja, gimnazija. Paidagogos ili pedagog bio je rob koji je u početku pratio gospodsku djecu u školu, a kasnije ih i sam kod kuće poučavao.
Isto shvaćanje odgoja otkrivamo i kod Rimljana. Njihova imenica educatio - odgoj, i glagol educare nastali su na temelju korijena ducere - odatle dux, dužd, duce, što znači voditi ili zapovijedati. Ovu grčku i latinsku terminologiju kasnije su preuzeli svi narodi svijeta, te postaje međunarodnim dobrom.
Evo iz usta naroda mogli smo vidjeti različitost i mnogovrsnost značenja riječi odgoj, odgajati. I ako želimo istaknuti bitnu oznaku odgoja koja je prisutna u svim njegovim varijantama onda je to svakako proces. Svaki odgoj je u svojoj biti proces. To nam pokazuje lingvistika riječi raznih naroda, koji se sastoji od imenica i glagola, sufiksa, prefiksa, koji svi ukazuju na uspon i uzdizanje, te predpostavljaju mogućnost promjene i razvitka. U svojoj dinamici odgoj je aktivan proces. Nije samo pasivan proces prepušten stihiji vremena i zakona društvenog života. On ne zahvaća samo osobu koja se odgaja nego i onoga koji odgaja. Odgoj je međusobno davanje i primanje.

U svojoj vremenskoj dimenziji odgoj je prije svega biološki proces. On je podržavanje, uzdržavanje, odhranjivanje nastalog života, i to najprije fizičkog, tjelesnog. Zato kod nekih naroda i nema one bitne razlike između riječi odgoj i uzgoj. Jer čovjek se ne može rastaviti od svoje biološke strane i bioloških potreba. U ljudskom odgajanju svaki je odgoj i psihološki proces, jer je čovjek, kako sam već gore navela, duhovno i razumno biće stvoreno na sliku Božju. I zato on ne može biti odgojen ako mu nije njegovana i njegova duhovna i duševna komponenta, a zrelim čovjekom smatramo samo duhovno potpuno formiranu ličnost. Čovjek se odgaja ne samo time što usavršuje svoje sposobnosti, već i time što se obogaćuje novim vrednotama.
Zato su mnogi stručnjaci, možemo reći, u svim granama znanosti dali različite definicije odgoja i odgajanja. Neki kažu to je "uvođenje u stvarnost, u cjelokupnu stvarnost", drugi kažu da je odgojni proces sustavno organizirana zajednička aktivnost odgajatelj i odgajanika na ostvarenju zadataka odgoja i obrazovanja, drugi opet; odgoj je svrsihodno i organizirano pripremanje pojedinca da preuzme određene društvene uloge (obitelj, škola, Crkva). "Odgoj je sijanje čovještva. Mjesto da se kao odgajatelji mučimo i žalostimo čupanjem korova s djece, mogli bismo svakodnevno divno osvježiti svoje zvanje mirisanjem krasnog cvijeća u tim istim dušama. U svojoj odgojnoj praksi uvijek sam odgajanika gledao u dva primjerka; u primjerku prisutnog djeteta i u primjerku budućeg čovjeka. Govoriti u jeziku prvoga i biti kasnije u stanju izdržati ocjenu i kritiku drugoga, u tome se sastoji vještina i bit odgojitelja. Odgoj je međusobni dodir. To je susret dviju duša, starije, zrelije i naprednije duše, s mlađom i još nerazvijenom dušom. Odgojna uloga se iscrpljuje tek "na terenu". To je najteža, ali i najveća uloga. Svaki trud uložen izvan tog odnosa donosi, doduše, velike koristi odgojnoj stvari, ali sve su to ipak drugorazrednosti, sve to dolazi od onih mladih duša u drugom izdanju, izblijeđeno i ohlađeno. Živu i toplu riječ ne može nitko i ničim zamijeniti. Gdje nema čestog, prisnog i toplog odnosa odgajatelj - odgajanik, tu nema ni odgoja!" (J. Jurjević; Zimzelene starine, str. 136 - 138.)
Svaka definicija na neki način nosi na sebi trag vremena i sredine u kojima je nastala. Iz mnogostrukosti pokušaja definiranja te stvarnosti proizlazi da je nije lako opisati riječima. Stoga je se radije opisuje tumačeći njezine ciljeve. "Pravi odgoj ide za izgradnjom ljudske osobe u vidu njezine konačne svrhe i ujedno u vidu dobrobiti društva kojega je čovjek član i u čijim će funkcijama kao odrasli čovjek sudjelovati".
Pokušat ću govoriti više o odgajanju nego o odgoju. Zanima nas prije svega življeno iskustvo, tijek odgojnog procesa. Odgajanje je, naime, kako sam već navela tipično ljudska stvarnost, prisutno posvuda gdje se nalazi neka društvena skupina. Govor se izražava poredbama koje su uključene u riječima što ih upotrebljavamo: odgajati, formirati, poučavati, njegovati, komunicirati, dijalogizirati, to su poredbe koje označavaju djelo pastira, zanatlije, radnika, ratara.
Znamo da čovjekov rast i razvoj traje dok je čovjek živ. No možemo reći da odgajanje završava u zreloj osobnosti. Nastavlja se sve do onog trenutka kad više ničega nema što bi se moglo izvući, razvijati, učiniti vidljivim. Za čovjeka taj proces nema kraja. Ipak se ostvaruje prijelaz u sve uzlazniju, višu fazu, viši smjer odgoja i odgajanja. To je trenutak kad osoba shvaća da sada ona treba donositi najvažnije odluke s obzirom na samu sebe, da o njoj ovisi što će činiti od sebe i sa sobom. Ta viša faza ili viši stupanj odgoja, ili odgovornosti zove se samoodgoj, samoformacija, danas se to kaže "trajni odgoj". Kierkegaard će reći; "Čovjek postaje individuum tek kad počne postavljati pitanja i to mahom u očaju, a očaj je prvi korak do spasa. Očaj treba prihvatiti i kroz njega proći. Očaj nas vodi do odluke, a odluka do izbora. Tek nakon izbora nastupa naša egzistencija, postojanje. Mi sami, možemo birati hoćemo li biti obično postojanje ili samosvjestan čovjek. Faze do egzistencije su; očaj, postojanje, odluka, izbor, samosvjesnost. Sloboda ličnosti se u ovom slučaju veže uz vjeru. Sam određuješ načela po kojima ćeš živjeti. Svijest o apsolutnoj slobodi je i svijest o odgovornosti jer se prema Bogu ima prisan odnos." Ali odgajanje i samoodgajanje ne mogu se rastaviti, odvojiti jer ovise jedan od drugoga, i usko se nadopunjuju.
Ovdje ćemo se pozabaviti čovjekom stvorenim na sliku Božju, a jedna od izrazitih sličnosti s Bogom jest i govor, komunikacija, dijalog. Već na prvim stranicama sv. Pisma vidimo da Bog stvara čovjeka kao biće odnosa, kao društveno biće. "I reče Bog; Nije dobro da čovjek bude sam" (Usp. Post 2,20). Upravo nam Biblija govori da smo stvoreni da živimo i komuniciramo jedni s drugima, jer bi život bio nemoguć bez komunikacije, bez primanja i darivanja, pitanja i odgovora, bez uzajamnosti. Cijeli je svijet zapravo pitanje i odgovor i to vrijedi za sva živa bića pa i za čovjeka, jednako tako i za odgoj. U odgoju više nego igdje treba učiti i odgajati se, kako osoba koja odgaja tako i osoba koju se odgaja, komuniciranju, dijalogu.

Dijalog ima ova tri osnovna cilja, jednako tako i odgoj;
- traženje i otkrivanje istine,
- bolje razjašnjavanje samoga sebe, svoje nutrine, jer kako kažu egzistencijalisti (Kierkegaard, Claudel, Marcel), "čovjek nije problem, nego tajna", pa je zato usmjeren prema pravdi i istini, prema drugom,
- suočenje s različitim mišljenjima, stavovima i opravdanjima
Sve ovo je uključeno i u odgoj, i kulturu odgoja. A da bi shvatili Boga kao odgojitelja moramo najprije razlučiti što to znači komunicirati, dijalogizirati, odgajati;

Je li odgoj stav obrane ili stav povjerenja?

Braniti se tipičan je i zajednički stav svih živih bića. Prvi susreti s drugima imaju uvijek onu dvostruku dimenziju; obrana - povjerenje, potreba za zbližavanjem ili strah, neizvjesnost pred nepoznatim, novost - rizik… U tim i takvim susretima "provjerava" se naša sigurnost, naše iskustvo, jer čovjek je upućen, usmjeren prema drugim bićima i ne može sam živjeti. Sve je ovo uključeno u odgoj i u odnos prema drugomu. Susret je uvijek dijeliti nešto međusobno ne biti više sam, u središtu pozornosti, biti pred nekim drugim koji nije ja, koji je različit od mene, koga dovoljno i ne poznajem ili ga uopće ne poznajem.
Protivan stavu obrane jest stav povjerenja, otvorenosti, kreativnosti, novosti pred drugima i pred samim sobom. Nesiguran čovjek nije kreativan, jer sve svoje snage "troši" u grču i čuvanju već stečenog stava, uvjerenja, opravdanja. Bez povjerenja nemoguće je živjeti, raditi, stvarati zajedništvo s ljudima biti kreativan. Ukratko život bi bio pakao, ljudi jedni drugima vukovi, zamka, opasnost i slično.

Je li odgoj stav vrednovanja ili stav prihvaćanja?

Stav vrednovanja je kada čovjek sluša, doživljava drugoga (sugovornika, odgajanika) u nekim svojim mentalnim kalupima, procjenama, kategorijama svojih uvjerenja, istina i ideala. Dakle dok sluša drugoga ponaša se kao sudac: procjenjuje ga, vrednuje ga, "lovi" ga po nekim paragrafima. Takvi su ljudi previše sigurni u sebe, jer uopće nisu sigurni, skrivaju se "ispod" uvjerenja, ideala, učenja, govore više u formama naučenih fraza, slabo slušaju druge, a još slabije prihvaća druge osobe, itd. …
Stav intuitivnog vrednovanja je ovakav, odmah na prvi pogled, iz prve riječi ili rečenice: "pročitao sam ga"; "shvatio sam s kakvim čovjekom imam posla"; "čim je progovorio, sve mi je već bilo jasno" …) Nepravda "pravednika", kako ona često žalosti Boga, a koliko tek štete nanosi drugima.
Protivan ovom intuitivnom stavu jest stav prihvaćanja druge osobe kao čovjeka, što znači, dati mu priliku, mogućnost, slobodu da bude ono što jest, da se izrazi sada i ovdje, sa mnom, bez predrasuda, agresivnosti i prekida.
Slušati, prihvaćati drugoga ili druge kao osobu, kao poruku, kao šansu, kao dar Božji, ne znači bezuvjetno prihvaćati sve što nam drugi kažu, bez kriterija vrednovanja, "prodati se" pred drugima, biti bezličan, bez stavova i pogleda na život, nego svakoga najprije saslušati do kraja, s dubokim uvjerenjem da je pred nama osoba, čovjek, biće koje želi komunicirati, pa tek onda bez uvrede iznijeti svoj stav, svoje mišljenje i opredjeljenja pa makar i suprotno. Iako drugi ne misli kao ja o nekoj stvari, ili čak o mnogim područjima života, on je čovjek, osoba, moj prijatelj, moj brat, različit od mene i kao takav prilika meni da se sam "preispitam", obogaćujem, pronalazim nove mogućnosti zajedništva. Najljepše je u životu omogućiti nekomu da može biti ono što jest, prihvaćen, vrednovan, cijenjen, bez težnje da manipuliram čovjekom, da imam neki svoj cilj ili plan da ga "iskoristim". Cijeniti svakog čovjeka, pa i onog koji nije iz "našeg tabora", i to prije svega dobre i pozitivne strane, a tek onda ostalo, to stvara nove mostove, prijateljstva, mogućnosti, povjerenja, to stvara novog čovjeka.

Je li odgoj stav superiornosti ili stav pariteta?

Superiorno se ponaša, pa makar on bio i odgojitelj, ili poglavar, tko misli da je veći, pametniji, vredniji, sposobniji, bolji od sugovornika, pa zato vjeruje da ima pravo na takvo ponašanje (autoritativno, degradirajući druge a uzdižući sebe, želi zapravo imati neku ulogu glavnoga, šefa, poglavara, onoga koji ima uvijek pravo, koji ima prvu i posljednju riječ).
Drugi je stav pariteta, jednakosti, gdje se sugovornika, odgajanika, cijeni bez razlike na dob, spol, nacionalnost, vjeru, kulturu, položaj, moć, ulogu i slično, jer se želi dijalogizirati na temelju ljudskosti, humanosti, osobe, čovjeka, iskustva, života, vjere. Takva osoba iznosi svoje iskustvo ali ne nameće, nego zajednički traži bolje. Taj stav stvara bliskost među ljudima, daje samopouzdanje sugovorniku, otvorenost želju i potrebu za suradnjom.
Ohol čovjek koji se drži boljim i višim od drugih, može dovesti do ironičnog stava, a ironija dovodi do sarkazma i cinizma. Ironijom druge ponižavam, izrugujem, vrijeđam a sebe uzdižem, želeći mučiti drugoga. A to svakako nije odgoj, to svakako ne znači odgajati.

Konačno je li odgoj stav manipuliranja ili stav spontanosti?

Manipulirati drugim znači "vući nekoga za nos", ostvariti pomoću drugoga neke svoje ciljeve, a da drugi nije toga svjestan, pa se zato i ne može braniti. Tipičan je primjer manipuliranja propaganda, reklame, gdje se želi drugoga navesti da nešto kupuje, ali na fin način, tobože radi njegova dobra. Posebno opasan stav manipuliranja osobnošću jest u odgoju. Odnos odgojitelj - odgajanik, roditelj - dijete i sl. Kod manipuliranja se koriste sva sredstva samo da se postigne neki cilj.
Spontanost je naprotiv stav otvorenosti, kada čovjek nema nekih tajnih ciljeva ili namjera, nego poštuje drugoga i ne služi se lukavstvima, još gore lažima da bi ga prevario radi nekih svojih interesa. Zato osoba koja na bilo koji način odgaja ili dolazi u dodir s mladim čovjekom mora biti otvorena najprije Bogu, a zatim čovjeku. Mora mu pristupiti iskreno bez egoizma ili ne znam kakvih interesa koji proizlaze iz toga egoističnog stava.
Zato odgoj ima dva izvora; razum i srce, dvije tračnice: istinu i ljubav; dva stava: zahvalnost i praštanje. A temelj svega toga jest Bog kao izvor i počelo svega stvorenoga.
Ovdje ću samo spomenuti dijalog s Bogom: cijelo sveto Pismo dijalog je između Boga i ljudi, ili naroda. Ali i svako vjersko iskustvo ima dimenzije dijaloga; molitva, obredi, posebno kod nas kršćana - sakramenti jesu jedan oblik i način dijaloga s Bogom.
Kod odgoja je važnije biti nego imati, tj. biti za druge, drugima na raspolaganju, negoli imati i davati, iznositi drugima svoje misli.
Zato kad govorimo o odgoju neminovno govorimo o odnosu s drugim, o odnosu ja - ti. Taj odnos uključuje povjerenje i može rasti jedino na povjerenju, čovjeka se može odgojiti jedino u povjerenju. Zato treba komunicirati sa samim sobom, s drugima i s Bogom:
Sa samim sobom: dolazi do izražaja u autentičnosti osobe - ne igrati uloge, nije svaki dan karneval i kazalište, ne kamuflirati se, ne bojati se sebe, svojih granica, potreba, slabosti, nego se prihvaćati i prepoznavati u životu i radu: ja sam ovaj čovjek, s ovim imenom i prezimenom, s ovom poviješću, s ovim podrijetlom, s ovom kulturom, s ovim životnim izborom…
Komunicirati s drugima: očituje se kao povjerenje - ja sam ovaj čovjek, vjerujem u sebe, u svoju autentičnost, i kao takav imam u tebe povjerenja.
Komunicirati s Bogom: ima jednako ta dva elementa; autentičnost i povjerenje. Bog je autentičan, ne igra neku igru, ulogu s nama ljudima: nego više puta i na više načina govorio je ocima, a onda je progovorio u osobi Isusa Krista, koji je objava Božja, Bog, pravi Bog i čovjek.
Ako u tom svjetlu i raspoloženju čitamo Bibliju, posebno evanđelja onda ćemo vidjeti kako je Isus zaista bio autentičan, nije tražio popularnost, nije se igrao s narodom i njegovim raspoloženjem, s njegovim osjećajima, nego je vjerodostojno živio i svjedočio Oca. Isus je autentična osoba, dosljedan do kraja, do smrti na križu, jer živi i svjedoči ono što jest - Sin Božji. Ali on traži i od nas da budemo autentični ljudi, njegovi prijatelji, svjedoci, učenici, a ne da se vladamo prema okolnostima i situacijama, da budemo dvolični i bezlični.
Bog ima povjerenja u čovjeka, stvara ga za vječnost, za sreću, želi i nudi spasenje svim ljudima, ali i više od toga; Bog nam je povjerio sebe, svoju misiju, Crkvu.
Zato da bi znali odgajati moramo znati komunicirati, jer odgoj nije ništa drugo nego komunikacija, znati reći, upozoriti, ukoriti, ali u pravo vrijeme, s ljubavlju bez egoizma, cinizma, oholosti, ironije. Shvatiti nekoga znači, prije svega, prihvatiti ga onakvog kakav jest, biti u "koži" druge osobe. Ovako je napisao jedan veliki pisac: "Evo moje tajne. Vrlo je jednostavna; čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo. Ljudi su zaboravili tu istinu. Ali ti je ne smiješ zaboraviti." (A. de Saint-Exupéry, Mali princ, Mladost, Zagreb, 1978, str. 72.)