U pismu postoji vrlo bogata predaja o temi odgoja. Ono je puno pedagoških i didaktičkih naglasaka, izraženim u slikovitom govoru prispodoba i u obliku primjera i u mudrosnim izrekama.
No već u Starom Savezu čitamo kako je Bog veliki odgojitelj svoga naroda, i kako ga odgaja i vodi do Obećane zemlje. Knjiga Ponovljenog Zakona donosi nam prekrasan tekst iz Mojsijeve pjesme koja opisuje Boga kao odgojitelja:

"U zemlji stepskoj on ga je našao,
u pustinjskoj jezivoj pustoši.
Obujmio ga, gajio ga
i čuvao k'o zjenu oka svoga.
Poput orla što bdi nad gnijezdom,
nad svojim orlićima lebdeći,
tako on krila širi, uzima ga,
pa ga na svojim nosi perima.
Jahve sam njega je vodio,
tuđeg boga s njim ne bijaše" (Pnz 32, 10-12)

Ovaj odlomak je jedan između mnogih u Bibliji koji opisuju Boga kao izvrsnog pedagoga, i poznavaoca ljudskih srdaca. Najstrašnija kazna koja bi mogla pogoditi ljude Biblije ne bi bila muka nekog posebnog kažnjavanja, nego to što bi se osjetili napuštenima od tog ljubaznog, mudrog, neumornog vođe. U skladu s tim citiram blaženog kardinala Alojzija Stepinca koji u nagovoru studentskoj mladeži kaže; "Bog je ljubomoran na svoje milosti. Pa ako je čovjek prezre, najgora kazna koja ga može stići, jest ako ga Bog preda pokvarenom nagonu srca njegova. Ako je za mnoge kršćanstvo prestalo biti izvor života, onda neka budu sigurni, da će svi drugi sistemi biti za njih siguran izvor smrti. Samo luda može vjerovati, da je kršćanstvo preživjelo."
Sukladno ovom biblijskom tekstu i Stepinčevim mislima možemo reći da odgojno djelo uključuje trenutak raskida s prošlošću, spremnost na novo, na obraćenje, na rizik, ili rekli bi biblijskim govorom; Izlazak iz zemlje stepske, iz pustinjske jezive pustoši. To se ne događa odjednom, na silu nego postupnim rastom i zauzimanjem s velikom ljubavlju; Obujmio ga, gajio ga, i čuvao k'o zjenu oka svoga. Taj odnos uključuje partnerstvo duboko uzdizanje duha; podigao ga je na svoja krila, ali s druge strane zahtjeva potpuno i bezuvjetno povjerenje; Gospodin sam njega je vodio, tuđeg boga s njim ne bijaše.

Sigurno je korijen mnogih odgojnih neuspjeha i u tome što nismo spoznali da "Bog odgaja svoj narod", što nismo shvatili snagu odgojnog programa izraženog u Pismima i u tome što nismo bili saveznici istinskog odgojitelja osobe, otuda i poteškoće pristupa čovjeku, poteškoće odgoja.
Postoje različiti odnosi i kategorije pristupa čovjeku;

Prvi je način biti među, koji se više odnosi na stvari, a nažalost može biti i među osobama. Tu nema posebno niti interakcije niti uzajamnosti. Ovdje je tragično i bijedno kad osobe, subjekte tretiramo kao objekte - stvari, tako da tu više nema onog temeljnog odnosa: ja - ti, nego više ja - i bezlični drugi, koji su za mene pomalo nepoznati. To je neka vrsta poslovnosti, službenosti; trebaš mi samo za, kao što se na primjer živi u velikim neboderima, gdje se ljudi uopće ne poznaju.
Drugi je način: biti sa, što daje radost i veselje jer pruža smisao i sadržaj, dojam da smo zajedno, u relaciji. Najjači oblik odnosa kruni se u ljubavi, gdje se dolazi do "fundus anime", do onog višeg i većeg. čovjek u ljubavi nalazi sebe, nalazi drugoga, stvara novost zajedništva. Život je - ići u susret drugima, biti s drugima, davati svima mogućnost, kao ljubav na djelu koja prihvaća, pomaže, zalaže se i time usrećuje i sebe i druge.
Treći je način odnosa je onaj koji izčitavamo iz Pisma; biti za, koji izražava smjer odnosa prema drugome, jer služi drugome. Tu vlada jedna vrlo jednostavna evanđeoska logika: život su mi darovali drugi - Bog - i ja želim svoj život darovati Bogu, drugima, svima, želim biti za druge, želim biti na raspolaganju.
četvrti je način odnosa je također Biblijski i usko je povezan s ovim predhodnim; biti u, a odnosi se na apsolutno biće, na Boga. Biti u Bogu po onom Pavlovom da se u Bogu mičemo i da jesmo. Ja postojim jer me On želi, stvara, ljubi, jer postoji On, moj Bog. čovjeku mogu reći najviše ovako; Ja sam s tobom, za tebe, ali ne i u tebi. čovjeku mogu reći; vjerujem ti, ali ne i vjerujem u tebe, bar ne za sva vremena, bez granice, prekida, jer je jedini Bog "intimior intimo meo", kako kaže sv. Augustin. Ili kako kaže sv. Petar; tebi je sve znano, ti sve znaš. Postavljajući Boga u središte, jasnije se osvjetljava i djelatnost odgojitelja i djelatnost subjekta kojeg se odgaja. Bog odgaja svoj narod, ali koje su temeljne odrednice odgojnog puta kojim Bog vodi svoj narod i svako svoje dijete. Te odrednice mogu poslužiti i kao rasvjetljenje i za našu odgojnu zadaću.

Riječ je, zapravo, o odgojnom procesu koji je:

- osoban, a ujedno zajedničarski;
- stupnjevit i progresivan;
- s raskidima i kvalitativnim skokovima;
- uključuje sukobe;
- odlučan;
- planski i oslobađajući;
- uključen u povijest;
- ostvaren uz pomoć mnogobrojnih suradnika;
- primjereno izvršen u Isusovom životu;
- zapisan u srcima posredstvom djelovanja Duha Svetoga u "unutarnjem čovjeku";
- izražen u hodu vjere Marije "Otkupiteljeve majke".
- osobni i zajedničarski odgoj

Riječ je prije svega o procesu kojemu cilj nije prije svega pojedinac, nego cijeli narod. Svaki pojedinac poštovan je i voljen. Svakomu se pripisuje apsolutna vrijednost, no cilj odgoja nije jednostavno razvoj ili usavršavanje pojedinca, nego sazrijevanje cijele zajednice. Zrelost svakog pojedinca ostvaruje se u sazrijevanju zajednice, a punina i ostvarenje zajednice, sazrijevanje zajednice uključuje i pretpostavlja dostignutu puninu pojedinca.
U Pismu su dva vid; zajednica - pojedinac toliko povezana i sjedinjena da često nije lako odgonetnuti odnosi li se neki tekst samo na pojedinca ili na zajednicu. Pročitajmo npr. odlomak iz knjige proroka Hošee; "Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu… Ondje će mi odgovarat ona kao u dane svoje mladosti… Zaručit ću te sebi dovijeka, zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi, zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Gospodina." (Hoš 2, 16 -17; 21-22).
Ove su riječi upućene svemu narodu, koji se predstavlja slikom nevjerne žene. No mnogi su sveci u povijesti Izraela i Crkve, i to s pravom, čitali te riječi kao da su upravljene njima samima i njihovu pojedinačnom hodu.
Isto tako moguće je primijeniti na hod naroda, skupine, grupe, zajednice pozive koji se čine da su prije svega upućene pojedincu. Tipičan je u tom smislu psalam koji započinje riječima; "Smiluj mi se, Bože", koji od psalma pojedinačne pokore "Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, Ps 51,1, postaje zaziv za čitav narod; "U svojoj dobroti milostiv budi Sionu i opet sagradi jeruzalemske zidine" r. 20.
Psalam je tužbalica, jedan od sedam pokorničkih psalama. Spada među najviša religiozna dostignuća, vrhunac je izraelske duhovnosti, ostaje kroz sva vremena najizvrsnija ljudska molitva, psalam vjekova. Milošću osvijetljena duša znala je zagledati se u bezdan osobnog i baštinjenog grijeha i moli usrdno za oproštenje. Poniznost, iskrenost, čovještvo zrače kroz riječi molitve, koja postaje molitva svih istinskih pokajnika. Molitelj se osjeća nesretnim, jer je grešnik. Grijeh je jedina nesreća čovjeka, jer je uvreda Bogu. Smiluj mi se (honeni): svoj vapaj sažima u tri izričaja: hanan - smilovanje; hesed - ljubav, milosrđe; rahamim - majčina utroba ispunjena ljubavlju za djetetom, smilovanje. Bezakonje - peša; prekršaj, formalni grijeh. Nije nešto što se događa izvana već se događa u samom čovjeku, grešniku.
Kad kažemo da Bog odgaja svoj narod, želi se reći da je Bog odgojitelj svakoga od nas, svakog muškarca i žene koji dolaze na ovaj svijet, ali uvijek u okviru hoda zajednice, naroda, vjernih. Tom dvočlanom izrazu osoba-zajednica možemo dati vrlo jednostavno ime; Crkva.

Stupnjevitost i progresivnost

Stupnjevitost znači, prije svega, znati uvijek poći od točke u kojoj se nalazi subjekt kojega se odgaja. Nije riječ o tome da programiramo, da već unaprijed sve odredimo - kao da je već sve gotovo, kao da imamo recept koji ćemo upotrijebiti. Treba imati na umu gdje se subjekt, odgajanik stvarno nalazi. Treba pristupiti kao Filip, koji se približava kolima nadglednika riznice etiopske kraljice, vidi čovjeka udubljenog u čitanje i polazi od te okolnosti: "Razumiješ li što čitaš" (Dj 8, 26-30)
čak kad bi situacija bila katastrofalna ne smijemo zatvoriti oči kao da je sve gotovo, kao da se ne da ništa učiniti. Tako nam Pnz 32,10 kaže da je Bog našao svoj narod "u zemlji stepskoj…, u pustinjskoj jezivoj pustoši". Takav pedagoški opis odgoja donosi nam prorok Ezekiel (Ez 16, 3-5), Poslanica Hebrejima 1,1 sl; 6,1sl, te prorok Hošea kad govori o božanskoj susretljivosti.
Na početku svakog odgoja, svakog odgojnog procesa leži pitanje; "Adame, gdje si?" (usp. Post 3,9). Važno je uvijek pitati se gdje se nalazi ta osoba, ta skupina, ta zajednica, ta obitelj? Jesu li već prešli ozbiljan put ili su još na vjerskoj "abecedi"? Jesu li u potištenosti ili u obeshrabrenosti? S ljubavlju i brižljivo odrediti polazišnu točku uvijek je prvi korak za stupnjeviti hod.
Druga značajka stupnjevitosti jest briga da se u svakoj prilici utvrdi sljedeći korak koji treba poduzeti. No tu je riječ o onom koraku koji osoba može učiniti. Ne pretjeranom i prezahtjevnom ali ne i previše blag, takav da ne bi mogao sačinjavati istinski korak naprijed. Tu se opet trebamo učiti od Isusa koji uvijek pronalazi pravu mjeru da bi ljude ohrabrio, podigao, učvrstio. Od dvanaestogodišnje djevojčice koju je uskrisio, Isus ne zahtijeva nikakvu posebnu gestu, nego jednostavno volju da nastavi živjeti, zapovjedivši roditeljima da joj "dadnu jesti" (Mk 5,43). Opsjednutome koga je ozdravio i koji želi ostati s njime, Isus to ne dopušta: "Pođi kući k svojima, pa im javi što ti je učinio Gospodin" (Mk 5,19).
Osobu koju se odgaja treba blago i hrabro poticati da učini nešto više od onoga što radi, treba joj zabraniti zastoj, ali je uz to potrebno da je se ne obeshrabri, odnosno da je se ne poštedi od odvažnih zahtjeva.
Treći trenutak koji obilježava postupnost u odgoju jest sposobnost predlaganja određenog puta. Bilo bi dobro u tu svrhu pročitati cijelo Markovo evanđelje kao odgojni put predložen dvanaestorici, napose Petru. Oni su vođeni stupnjevito, od neukih ribara, sa snažnom ali još nejasnom željom za religioznošću, s isčekivanjem spasenja, postupno su dovedeni do prepoznavanja Spasitelja. Tako isto, izabrati put veoma je važna zadaća koju odgajanik mora učiniti sam ali vođen blagom i čvrstom rukom odgajatelja.

Raskidi i kvalitativni skokovi

Odgojni put nije nikakav jednostavan razvojni proces, koji ide od manje dobroga k dobrome, od dobroga prema boljemu u nekakvom mirnom slijedu zahtjevnih procesa.
Na kršćanskom odgojnom putu postoje karakteristični trenuci raskida, bez kojih se i ne može govoriti o kršćanskom odgoju, nego o jednostavnom naravnom razvojnom načelu.
Temeljan trenutak raskida, koji obilježava kršćanski odgojni put, zove se obraćenje : "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" (Mk 1,15). Ta Isusova riječ odlučujuća je za cijeli odgojni proces; nema nekog jednostavnog početka od nule, postoji samo trenutak raskida s prošlošću, potpuni zaokret.
Bez njega kršćanski odgoj ne bi dostigao svoju istinu, svoj smisao, svoju puninu.
U pastirskom pismu ili pobudnici Salvifici doloris 1984. papa Ivan pavao II. Stavio je kao središnju temu odgoja i samo odgoja Kristov križ. Papa nas uči da patnja, bol, muka, križ, teškoće imaju više značenja: kao prvo navodi se kušnja (br. 119, koja katkada traje i dugo, ali tako sigurno priprema neko veće dobro, koje nam nije jasno, poznato, a time i prihvatljivo. Zato trebamo biti odgojeni za žrtve već od samog početka života, počevši od obiteljskog kruga, ustanova, škola, župa, posebno vjerskim i moralnim odgojem u Crkvi (br. 29). Po kršćanskoj objavi patnja ima i odgojnu vrijednost (br. 12). Prva vrijednost, misli Papa, jest obraćenje ili popravljanje života, usmjerenje i približavanje prema Isusu (br. 26).
Taj trenutak raskida s prošlošću nastavlja se u susljednim trenucima, koji se tada bolje obilježavaju kao "kvalitativni skokovi". Na primjer bogataš koji se predstavlja Isus (Mk 10, 17-22) već je završio put obdržavanja Zakona. Isus od njega traži određeni skok; Idi i što imaš prodaj i podaj siromasima. Taj je prijelaz odlučujući. Isus ga ne štedi, ne umanjuje ga, hrabro ga i jasno predlaže, također uz rizik predbacivanja i odbacivanja.
To znači da kršćanski put nije jednostavno uzlazni put. Postoje trenuci u kojima se treba odlučiti za kvalitativni skok. No ovdje je glavno pitanje; kada dolazi do takvih skokova? Kako znati kada je trenutak raskida, a kada trenutak neprekidnosti? Vlastitost je kršćanskog odgojnog umijeća shvatiti razliku između ta dva trenutka kao i providonosnost za svakoga od njih u životu pojedinca i zajednice.
Da bi ovo bolje shvatili moramo zaviriti u živote svetaca. Za neke je svece trenutak obraćenja vrlo jasan i može se odrediti gotovo vremenskim slijedom. Na primjer za sv. Augustina ili za sv. Camilla de' Lelisa ili za sv. Ignacija. Put drugih ima privid mirnog napretka, kao što je put sv. Terezije od Djeteta Isusa.
Kršćanski odgoj ne pazi samo na opći proces razvoja, nego i na teške i rizične prijelaze, na novi zamah temeljnog obraćenja.

Put koji uključuje sukobe

Ovdje posegnimo za psalmom 78 (77), "Poslušaj, narode moj, moju nauku…" To je razmišljanje o prošlosti Izraela od Izlaska do Davida, u kojem se podsjeća na dobročinstva koja Bog čini u Povijesti spasenja prema svom narodu. Da ga shvatimo, moramo se prisjetiti te Povijesti spasenja. Ipak, nije to samo puko ponavljanje povijesti, već se pokazuje važnost te povijesti u sadašnjosti; to je poziv na obraćenje na istinsku religioznost. Zato vapaj, poziv; "Poslušaj, narode moj, moju nauku…" uobičajeni je izraz u Božjim ustima. Psalmist je Božji predstavnik, govori umjesto Boga. U mudrosnoj književnosti mudrac je otac koji se obraća svojim sinovima, učenicima. Moju nauku; torati, u proročkoj književnosti je zakon Božji (Iz 51,7). Poučiti djecu je cilj psalma. Nevjera djeluje kao tamna točka. Ovdje možemo vidjeti različite događaje odgojnog procesa kroz koje je Izrael prošao. Tu ima kako pozitivnih događaja; "Predat ćemo budućem koljenu, slavu Gospodnju i silu njegovu, i djela čudesna što ih učini. Svjedočanstvo podiže on u Jakovu, Zakon postavi u Izraelu.", tako i negativnih, uz poslušnost Bogu stoji i neposlušnost koja stalno prati taj odgojni put Izraela ali i pojedinca. "Savez s Bogom ne održaše i ne htjedoše hoditi po Zakonu njegovu". Uz pozitivno obilježje stoji i kazna; "Kad to začu Gospodin, gnjevom usplamtje, oganj se raspali protiv Jakova".
Odgojni put nikada ne teče mirno: obilježen je odupiranjem i pobunom. Tu još imamo psalme: 89 (88); 106 (105); 107 (106) itd. Zatim pokornička ispovijest Nehemije (9, 6-37). Posvuda se vidi taj imperativ sukoba, i da je vođa naroda od Boga tražio strpljivost, ustrajno i ponovno započimanje, vraćanje k Bogu. Božja je riječ istina. Ako postoji što sigurno, to je ljubav i istina Božja, Bog je vjeran svojoj riječi, svojim obećanjima. Tu nam može poslužiti gotovo cijela Knjiga Izlaska koja ocrtava svu težinu odgoja, kako za onog koji odgaja tako i za onog koga se odgaja.
To Božje odgojno djelovanje nije se odvijalo u laganim okolnostima i s uvijek povoljnim svršecima. Ono je bilo i lijepo i bolno, i radosno i naporno no uvijek prožeto ljubavlju i strpljenjem bez kojega nema pravog odgoja. Jer je odgoj uvijek ugrožen različitim situacijama, neprestano je postavljan u pitanje zbog različitih situacija ali najčešće zbog ljudske krhkosti. U tom odgojnom putu Izraela, u Božjoj strpljivosti i ljubavi prema njemu i mi danas osjećamo Boga blizim, prisutnim svim našim odgojnim neuspjesima, svim našim odgojiteljskim jadanjima. Razmišljanje o njemu ulijeva nam hrabrost, u vrijeme u kojem nam se čini da je postalo teže odgajati.

Odlučno odgajanje; ispravljanje

Što znači odlučno odgajati. Je li to krutost koja ne poznaje milosrđe, ili je to pedagoški čin koji ljubavlju, pa makar se činila i teškom, odgaja, kara sina koga voli. Da bi shvatili i ovu dimenziju odgoja opet posegnimo za Biblijom koja je neiscrpna riznica svih ljudskih situacija, i u kojoj možemo crpsti snagu za odgoj. Jedno od obilježja Božjeg odgojnog djelovanja koje je, čini se, ponešto iščezlo iz suvremenog pedagoškog razmišljanja, barem u svakodnevnoj praksi jest odlučnost.
Bog se u povijesti spasenja pokazuje "odlučnim" odgojiteljem. Nije mlitav ili popustljiv, nije pomiren sa sudbinom ili fatalist, nego je zauzet, odlučan, spreman i koriti. Ako odgajati znači pomoći svakomu da pronađe svoj put, čini se čudnim da se kad kada ne mora izvesti "ispravak smjera" na putu koji bi inače značio skretanje. Danas postoji sklonost da se ta ideja odbaci. Zato je potrebno postaviti pitanje; Znamo li mi danas odgajati? Znamo li se ispravno postaviti u situacijama koje od nas traže reagiranje, pomoć, odluku? Danas se u najbolju ruku prihvaća da se nekoga treba upozoriti da korača krivim putem, prepuštajući mu zatim da sam otkrije kobne posljedice svoga puta, svojih koraka. Danas je doista teško odgajati, ali, je li odgoj samo upozorenje da koračaš krivim putem ili ti trebam pomoći da shvatiš da je to krivi put? Je li odgoj pustiti te da sam "lupiš glavom" ili ti moram, ma koliko to bilo teško odlučno pokazati da je to što biraš doista krivo?
Poslušajmo i ovdje Božju riječ. Knjiga Otkrivenja (3, 15-16) nam donosi prekrasan tekst, naime radi se o sedam pisama različitim Crkvama. Ja ovdje navodim posljednje sedmo. Onomu koga naziva "anđelom Crkve u Laodiceji" upućuje se svečan ukor: "Znam tvoja djela; nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali, jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta." Njihovo jadno stanje označava mlaka voda koja teče iz toplih izvora, postaje mlaka, ogavna, bljutava, te izaziva povraćanje ako se pije. Najgori neprijatelj kršćanskog života je mlakost, hramanje na dvije noge, pokušaj služiti Bogu i mamoni-bogatstvu. Tako neki kažu; Ne treba pretjerivati. Ne treba biti fanatik… Vjerski zanos je za takve vjernike pretjerivanje, fanatizam, nešto staromodno. Svima daju pravo, nikoga ne osuđuju, pa tako sve kvare i upropaštavaju. Ništa ne uzimaju ozbiljno. To je smrt duhovnog života. Misle da su već savršeni i da im ne treba obraćenja niti ukora. A u stvari su ukorijenjeni u zlu. "O da si studen ili vruć!" Mlakost i ravnodušnost su dalje od ljubavi nego mržnja. Dante ih stavlja na dno pakla. Tko mrzi, neprestano je u dodiru s onim kojega progoni, i tako bar predmet svoje mržnje smatra važnim. Takav se lakše otvori ljubavi nego mlak čovjek. A mlak si ako Božje stvari obavljaš tromo i mrzovoljno, ako tražiš način kako ćeš što jeftinije proći u svojim dužnostima, ako misliš samo na sebe i svoju udobnost, ako su ti razgovori površni i isprazni, ako ti nisu mrski grijesi pa i oni koje zovemo mali, ako ono što radiš, radiš iz ljudskih obzira.
Ovdje, u ovom tekstu nam se naviješta načelo zbog kojega se izvršava tako strog i, u našim ušima, neugodan prijekor; "Ja korim i odgajam one koje ljubim!" Ovdje ukori izviru iz ljubavi. To će pokazati dražesnom slikom o prijatelju koji kuca na vrata. "Evo na vratima stojim i kucam!" Slika je tako dirljiva, potresna. Iako je zajednica, pojedinac tako duboko pao Isus stoji na vratima kao prijatelj koji želi pomoći. Potrebno je samo odškrinuti vrata srca i pustiti prijatelja i zaručnika duše. Isus je to već najavio; "Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti." (Iv 14,23).
Nije li danas izraz nedostatka ljubavi stvaranje određenog protivljenja prema prijekoru? Kad se malo ljubi, ne zna se istinski koriti: jadikuje se, postaje se zajedljivim, kažnjava se šutnjom odnosno prkosnim uzajamnim optuživanjem i ravnodušnošću, drugomu želim pokazati tko je glavni. Nema izravnog, otvorenog i jasnog prijekora, jer je srce mlitavo ili je pak i ono samo opterećeno osjećajem krivnje. Kako naime roditelji, odgajatelji, mogu ozbiljno opominjati djecu zbog stvari koje ni oni sami, na kraju krajeva, nisu sposobni izbjegavati u svom život. Kako roditelj može pravilno odgajati svoju djecu ako je sve dozvoljeno, ako se djetetu pristupa s obrazloženjem; mlad je mora se provesti, kad će ako ne sada?, ja nisam imao hoću da moje dijete ima sve, itd. itd.
Koriti ne znači jednostavno krivnju baciti u lice, gotovo kao da se oslobađamo nekog tereta. Lakše je reći nego učiniti. Koriti ne znači imati oštar jezik, sjekiru koja siječe bez milosti. Ne sudimo. Odgajati ne znači osuđivati. Svatko gleda stvari sa svojega stajališta, i po svojem shvaćanju, koje je gotovo uvijek nepotpuno. često nam je oko zastrto ili zamagljeno tminom strasti. Povrh toga, pogledi su tolikih ljudi subjektivni ili iskrivljeni, kao u ponekih modernih slikara. Takvi slikari povuku nekoliko samovoljnih crta pa onda tvrde da je to naš lik, naša gesta… Kako malo vrijede ljudski sudovi. Ne sudi, ne kori prije nego što svoj sud, svoj ukor prožmeš molitvom. Odgajati, također, ne znači baciti kamen zavezanih očiju. Možda i ne slutiš koliku si štetu nanio bacajući nekoliko nepromišljenih primjedbi.
Ali, koriti znači raskrinkati lažne sigurnosti, pobiti nevaljale razloge, osporavati neprilična opravdanja, koja se kriju iza pogrešnog ponašanja. Potrebno je mnogo ljubavi, mnogo razumijevanja, mnogo razmišljanja i mnogo molitve da bi prijekor imao odgovarajuću toplinu, ljubav, pouku, da bi postigao cilj.
Imaj na umu, pred očima prokušanu istinu da je vlastita pamet loš savjetnik i nepouzdan vodič kad dušu treba provesti kroz vjetrove, oluje i grebene nutarnjeg života. Da je ljudski život borba, rekao je Job već prije mnogo vjekova. A još uvijek ima komotnih ljudi koji to, čini se, nisu otkrili.
Drugi tekst koji nam oslikava Boga kao izvrsnog odgojitelja je tekst iz Poslanice Hebrejima (12,5-6). Započinje navodom iz Mudrih izreka: "Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli" (usp. Izr 3,11-12). Tu se ističe očinska ljubav koja opominje, kao i u predhodnom tekstu. I ovaj tekst se primjenjuje na životne kušnje, poteškoće potičući da se prihvate i one najbolnije, a sve je popraćeno tom blagom, Božjom, Očinskom ljubavlju.
"Poradi vašeg odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima… isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednost" (Heb 12, 7-11). Govori li ovo Pavao paradoks; ta može li se poradi odgajanja trpjeti? Odgoj je svakako zahtjevan "posao", takav da zahtijeva potpunu osobu, cijelu njenu ljubav. Bog nam u Pismima pokazuje da je takav odgoj moguć, ali nam također pokazuje da čovjek doista zbog krivog odgoja može trpjeti, štoviše krenuti krivim tračnicama.
Nadaleko poznati odgojitelj Don Bosco kaže; "Odgoj je stvar srca… Onaj tko zna da je voljen, voli, a onaj tko je voljen, postiže sve, napose od mladih… srca se otvaraju, očituju svoje potrebe i otkrivaju svoje nedostatke." I još nastavlja; "Budete li očevi svojih učenika, potrebno je da imate i njihovo srce… Ljubav koju vam preporučujem jest ona koju je primjenjivao sv. Pavao prema svojim vjernicima." Djelotvorna ljubav, očinsko srce, ljubaznost, zahtijevaju prije svega poznavanje dubokih potreba odgajanika. Bez shvaćanja njihovih potreba ne može se uspostavljati odgojni dijalog. Cilj je zapravo kršćanskog odgoja ono što Pavao naziva "Novi čovjek" (Ef 4,24).

Kako izgleda taj Pavlov "novi čovjek?" Evo nekih osobina;
- Zna voljeti, jer sve što radi ostvaruje se u ljubavi.
- Zna živjeti za druge.
- Ima takve unutarnje kriterije koji ga čine slobodnim da ne mora ropski činiti samo ono što čini, većina, ako to nije u skladu s njegovim idealima.
- Ne boji se činiti ono na što ga potiče Duh i Pismo.
- Zna se čuditi i diviti i tamo gdje drugi ostaju ravnodušni.
- Zna razmišljati i tamo gdje većina ljudi imitira druge.
- Ostaje otvoren i onda kad se sve i svatko oko njega zatvara.
- Zna razlikovati bitno od nebitnog, vrijedno od nevrijednog, ne zaustavlja se samo na površini stvari, nego zna gledati u dubine; jedno stoljetno stablo nije samo drvo nego i ljepota i dio povijesti.

No da bi to postigli potrebno je puno ljubavi i strpljenja, puno obrezivanja i rada na toj zahtjevnoj njivi koja se zove čovjek. Uz ovog Pavlovog novog čovjeka podsjećam na još jedan tekst iz Ivanova evanđelja; "Otac moj je - vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese." (Iv 15, 1-2).
Temeljna točka odgojnog zalaganja, i truda jest "da više roda donese". Ne zadovoljava se bilo kakvim odgovorom, osrednjim putem, izbjegavanjem gorega, nego tražiti mnogo od djece i mladih, snažno ih angažirati, ne štediti ih od žrtve, biti vinogradar koji obrezuje lozu da više roda donese. A svako obrezivanje, svaki zahvat traži žrtvu, traži mnogo ljubavi i brižnosti.
Što bi onda prema ovim biblijskim tekstovima značilo odgajati;
Odgajati ne znači uvijek zadovoljiti, uvijek popustiti. Treba imati hrabrosti da se odgajanika suoči s trpljenjem, s pogreškama. Popustljivost je siguran znak da čovjek ne posjeduje istinu. Kada je netko popustljiv u svojim idealima, u poštenju i vjeri, onda je takav čovjek - čovjek bez ideala, bez poštenja i bez vjere. A onda svakako i čovjek koji ne može i ne bi smio odgajati. čovjek, pošten doduše, ali popustljiv, ponovno bi Isusa osudio na smrt. Sveta nepopustljivost nema ništa zajedničko s fanatizmom. Budi nepopustljiv u naučavanju i vladanju. Ali budi popustljiv u načinu. čelični malj u pamučnom ovoju. Budi nepopustljiv, ali ne tvrdoglav. Naići ćemo na opravdanje, ako se svim silama upremo te spasimo zemaljski život nekog samoubojice. Zar nismo dužni poduzeti jednaku bezobzirnu silu, da spasimo nadnaravni život onom koji nepromišljeno srlja u samoubojstvo svoje duše, tj. onom koji uporno korača krivim kolosjekom?
Odgajati ne znači uvijek odobravati, prešutjeti nezadovoljstvo, samo poticati. Treba posjedovati hrabrost istine, premda poštujući postupnost. Odgoj ljudske osobe koji vodi računa o stvarnosti, zahtijeva i ispravljanje, upravo s toga što se nijedan čovjek ne rađa savršenim. Svi smo pomalo sebični i pohlepni još od rođenja. Zemlju treba obrađivati (usp. Lk 13,8), upravitelja treba provjeravati i ispravljati (usp. Lk 16,2). Nije teško kritizirati i rušiti: i zadnji zidarski pomoćnik zna udariti svojim čekićem u divno isklesani zid katedrale. Graditi: to je posao koji traži umjetnika. A za umjetnost treba imati srca, ljubavi, strpljenja.
Odgajati po nekad znači i "protiviti se". Dopustiti, ili još gore, promicati rast negativnih sklonosti neke osobe, ne obuzdati hirove, rušilačku agresivnost i mane koje je raščovječuju, ne ispravljati njezine nedostatke i sebične poticaje, znači odreći se njezina odgoja.
Istina koja ne proizlazi iz ljubavi ne odgaja, nego ozlojađuje. Jedino se iz velike očinske i majčinske ljubavi rađa mudrost prekoravanja u prikladno vrijeme na prikladan način.
Ispravljati ne znači samo reći "pogriješio si", nego pokazuje razloge ("pobijati", "uvjeriti" iz Otkrivenja 3,19). Ovi reci iz Knjige Otkrivenja spadaju među najpotresnije redke u Novom zavjetu. Anđeo Crkve zaslužuje samo ukor, ali i taj ukor izvire iz ljubavi. Kazna iz ljubavi. Tajna je na nadnaravnu razinu uzdići zasluženu kaznu. Iz ljubavi prema Bogu, kojega je čovjek uvrijedio, prihvatiti kaznu kao zadovoljštinu. Iz ljubavi prema bližnjemu, radi Boga, kaznu ne shvaćati kao osvetu, nego kao spasonosni lijek. Još ima vremena za popravak. No da bi se učinio korak naprijed, da bi otklonili duhovno siromaštvo, golotinju i sljepoću ne koristi za to zlato žeženo iz banaka, ne koriste skupocjeni svjetlucavi nakiti, haljine ili ne znam što drugo. Samo milost, nad naravni život, ljubav. Samo ih Isus može spasiti, izliječiti, ali on nikoga ne sili. On poštuje ljudsku slobodu, on samo "savjetuje".
Možda ćeš se nekada na tom putu razočarati, malaksati reći da si nitko i ništa, da si bijeda i nevolja. I jesi. Unatoč tomu, da pače, zbog toga: Bog te ljubi, Bog te traži. On uvijek traži neprikladno oruđe, samo da bi se vidjelo djelo njegovo. On traži tebe da mu se prepustiš. Kad se samo Bog traži onda u odgojnom, apostolskom, obiteljskom djelovanju s pravom možemo primijeniti načelo; trošimo ono što moramo, makar nam trebalo ono što trošimo. To se rađa iz razborite ljubavi, koja misli i razmišlja prije nego će prekoriti, iz ljubavi koja uvijek ima na umu cilj koji želi postići, koja se služi obzirnim osobnim razgovorom prije nego posredovanjem u javnosti.
Odgojitelju! Kao što se, bez sumnje, trudiš pronaći i primijeniti što bolju metodu da svojim učenicima predaš zemaljsko znanje, jednakim marom otkrivaj i primjenjuj kršćansku askezu; to je, naime, jedina metoda da postajete bolji i ti i oni.

Planski odgoj

Bog ima povjerenje u čovjeka, stvara ga slobodnim, daje mu mogućnost izbora: života ili smrti, laži ili istine, svjetla ili tame, sreće ili nesreće, ali ne samo to, nego još puno više: Bog ima povjerenja u čovjeka, otkriva mu se, objavljuje mu se. Bog je dakle autentičan i ima povjerenja u komuniciranju s nama i traži od nas vjerodostojnost, a ne laž, izmicanje pred odgovornošću, dvoličnost oholost, koja ne poznaje i ne traži oproštenje, ali i ne prašta. U takvom povjerenju u pojedinca, u narod Bog pristupa čovjeku želeći ga odgojiti, učiniti sretnim. No Bog ne odgaja "nasumice". Odgojno djelovanje u povijesti uvijek teži za nečim, ima cilj. Ono je fleksibilno, nema neku uhodanu i krutu shemu, već unaprijed određeni plan. Ono ima cilj, a cilj je "Novi čovjek… Da više roda donese". Jer konačni cilj odgoja ne može se opisati kao neki geometrijski element, lik, jer radi se o živoj stvarnosti; a to je dozrijevanje pojedinca i cijeloga Božjeg naroda.
Postoje neke stranice u Pismu koje nam ocrtavaju Božji plan, kao da nam opisuju nešto od "Božjeg sna", nešto od onoga za čim teži božansko djelovanje u povijesti. Jer Bog nas izabra "da budemo sveti i bez mane pred njim, u ljubavi… dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti… uglaviti u Kristu sve, na nebesima i na zemlji" (usp. Ef 1,4b-10).
Vrhunac tog "Božjeg sna" je, "Uglaviti u Kristu" sve. Krist je glava u kojem je sve skupljeno i ujedinjeno. I to ne samo čovječanstvo, koje je do tada bilo podijeljeno na Židove i pogane, ne samo pojedinac već i sav materijalni i duhovni svijet. Na ovim i na mnogim drugim biblijskim stranicama opisuje se projekt koji je veličanstven i koji oduševljava. Želi se zapravo doći do one punine koja se ističe u životu i smrti Isusa Krista. Ova središnjost Krista uključuje da nitko nema vlast nad kršćaninom, a još manje da ga svede u ropstvo.
Zato Božja riječ ne može biti odmah jasna i prihvatljiva. No Bog odgovara čovjeku konkretno na sasvim konkretna pitanja. Zato čovjek ima mnogo pitanja, a Bog ima samo jedan odgovor: Isus Krist! Krist - Ljubav, njegov život i Žrtva - njegova spasonosna smrt i uskrsnuće, jesu preludij, predgovor i našeg života, našeg odgoja i odgajanja, našeg uskrsnuća, vječnosti.
Druge stranice Pisma opisuju nam ono što bismo mogli nazvati Božjim "odgojnim razočarenjem"; tako, npr. Treća glava Knjige Postanka, te 1. i 2. glava Poslanice Rimljanima. U njima se vidi kako se Bog suočava s "odgojnim neuspjehom", ne dopušta da ga to obeshrabri, nego nastavlja i ponovno predlaže temeljni plan. Naime treća glava Knjige Postanka govori nam o prvom grijehu, o izričitom neposluhu Bogu. A prva i druga glava Poslanice Rimljanima govori nam kako izgled čovječanstvo bez Krista.
Pavao piše ovu stranicu ispunjen gorčinom, promatrajući uživo razvrat, bezbožnost i nepravednost lučkog grada Korinta. čovjek posjeduje u sebi sposobnost da spozna Boga. "Ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima vidi, tako te nemaju isprike." (1,20) Premda su mogli upoznati Boga nisu mu kao Bogu dali slavu i zahvalnost nego "ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova." (1,21 sl). Zato ih Bog predate porocima i pokvarenostima.
Iz razmišljanja o ovim stranicama Pisma zaključujemo da postoji dubok odnos između odgoja i istine, te da je snaga odgojnog djelovanja i osobnog puta prema sazrijevanju srazmjerna pažnji kojom usvajamo i dopuštamo da nas u dubini osvijetli Božji naum o čovjeku. Iz ovog vidimo da život svakog čovjeka ima omot, naslovnu i zadnju stranu; ljubav i patnju, koje se uvijek isprepliću i dopunjuju. Bez ljubavi život bi bio pust i prazan, besmislen, a još bi više patnja, bol i križ bili neizdrživi bez ljubavi. Najsigurniji put prema Bogu jest žrtva ili, drugim riječima, ljubav.
Jednako je tako i s odgojem i odgajanjem. Odgoj ide, ili bi trebao ići zatim da čovjeka učini slobodnim, radosnim, da ga odgoji, ali tako da uvijek bira istinsku slobodu. Božji naum oslobađa. Odgojni put kojim Bog vodi Izraela jest "Izlazak", Bog izvodi svoj narod iz zemlje ropstva da bi ga uveo u zemlju slobode. Biblija neprestano navodi tu temu Izlaska. Štoviše cijeli Stari Savez, središte tog Saveza jest Izlazak, jest Povijest spasenja. Taj Božji naum čini ljude radosnim. Jer radost i sloboda dvije su velike težnje svakog čovjeka, zapravo dvije tračnice naše ostvarenosti, dva poglavlja našeg života, a njih povezuje, obogaćuje i oplemenjuje ljubav, bez koje nema niti radosti niti slobode, niti odgoja, nema niti pravog života. Radost i sloboda veliki su Isusovi darovi njegovim učenicima, a preko njih i svima nama. Bez slobode nema radosti, a istinska radost sastoji se u ljubavi.
O kakvoj se slobodi radi?
I tu, nažalost, ima veoma različitih tumačenja i shvaćanja. Jedni misle da je sloboda živjeti i raditi što hoćeš, anarhija; drugi slobodu shvaćaju kao nadmetanje i razmetanje nad drugima, gospodarenje i manipuliranje, i to opet u ime slobode, treći misle doslovce; sloboda je sve što se hoće i može…
Sveti Pavao piše; "Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego - ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj; 'Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!'" (Gal 5,13-14).
Granica slobode, granica odgoja, nije propis, naredba, zakon, nego ljubav, a izvor je prave slobode Isus, vjera u njega, tj. život s njime, njegova spasonosna smrt i uskrsnuće.
Kršćanska sloboda odgaja nas potpuno za istinsko vrednovanje samoga sebe, drugih, u ozračju opuštenosti, prihvaćenosti, ljubavi, gdje je sve dar, milost, mogućnost, i ništa nije nemoguće, fatalno, posve crno, nepopravljivo.

Bog odgojitelj kroz povijest

Kakav je smisao života? I, prema tome, kakav je smisao ljudske povijesti? To je zasigurno najdramatičnije i najplemenitije pitanje što pridaje značaj čovjeku u njegovoj naravi inteligentne osobe koja posjeduje volju. čovjek se ne može zatvoriti unutar granica vremena, unutar materijalnih ograda, u središte imanentnog i samodovoljnog postojanja. Koje je opće obilježje ovoga vremena u kojem nas je providnost pozvala živjeti? čini se da moramo odgovoriti da postoji velika duhovna kriza, kriza razuma, kriza religijske vjere i, kao posljedica, kriza moralnog života, a sukladno tome svemu i kriza odgoja. Pozvani smo da živimo u ovo naše doba i da ga ljubimo kako bismo ga spasili.
A da bismo to postigli moramo gledati, moramo se nadahnjivati na Pismu u kojem čitamo: da je Bog toliko ljubio svijet da nije poštedio ni ono najdraže, svoga Sina. (usp.
Biblija nam ne želi toliko priopćiti nadnaravne spoznaje nego kudikamo nas želi više izvijestiti o Božjem zahvatu u povijesti. Biblijska religija je na poseban način povijesna religija, jer se Božja objava ne događa samo u povijesti nego i kao povijest.
Na osobiti način povijest spasenja, označava Božje djelovanje na čovjeku koje vodi spasenju i događa se u povijesti. Povijest spasenja se naziva božansko djelovanje što stvara nešto novo. Povijest spasenja govori da odnos između Boga i čovjeka nije uvijek iste vrste nego je podvrgnuta promjenama u Božjem objaviteljskom djelovanju. Božje djelovanje u povijesti pogađa čovjeka u njegovu konkretnom životu, određuje ga i mijenja, čini ga novim, obraćenim, preodgojenim.
Zato Božje odgojno djelovanje u korist njegova naroda nije nešto što pada s visine, neki niz općih pedagoških načela, apstraktno zapovijedanje, poučavanje na čisto školski način. Božje odgojno djelovanje je konkretno, uključeno u povijest u život svakog pojedinca i to svakodnevno, sposobno poticati čovjeka iznutra. Osim toga, Bog poznaje duboku istinu o čovjeku, kako reče Augustin; Bog je bliže meni nego ja sam sebi. Zato Bog nije nekakav učitelj koji poučava isključivo riječima, naučenim frazama. Uz riječi stoje i događaji. To su događaji povijesti, dobri i loši, ohrabrujući i prijeteći, povoljni i nepovoljni. Događaji dozivaju riječi, koje izriču njihovo značenje, a riječi u događajima nalaze konkretizaciju, ostvarenje i potvrdu. Koncilski dokument Dei verbum u br. 2. reći će; "Taj brižljivi raspored objave ostvaruje se zahvatima i riječima, iznutra među sobom povezanima."
I danas se u svakodnevnom životu odgaja događajima i riječima. No stvarnost je osobito važna. Zato treba izbjegavati odgoj apstraktnih načela i pukih razmišljanja. Naše odgojno djelovanje neće se temeljiti na ideologiji, pa bila ona i dobro raščlanjena i privlačna. Stvarnost koja se sastoji od konkretnih osoba, događaja, svagdašnjih prilika i neprilika, neizbježnih zahtjeva, mučnog i dinamičnog rada uvijek je bila čovjekov najbolji odgojitelj.
Nije riječ o tome da se odgaja anđele ili djecu, koja su rođena sveta, nego muškarce i žene s njihovim vrlinama, s njihovim ograničenjima (agresivnost, neuspjesi, napori, razočarenja, pogreške…) Da bi odgojio svoje učenike, Isus se služio metodom stvarnosti, koja se sastoji od istine i prakse, od Tabora i Kalvarije. I sam njegov govor bio je konkretan: upotrebljavao je slike, simbole, primjere uzete iz prirodnog, društvenog obiteljskog života. Isus je čovjeku, ljudima uvijek pristupao s povjerenjem i uvijek je iskazivao povjerenje. No najbolji primjer Isusova odgoja jest On, Isus iz Nazareta, njegov život i smrt na križu. Tako isto i danas, najbolji primjer odgoja i odgojnog djelovanja, najbolja metoda jest primjer vlastitog života.

Bog i njegova sredstva

Za čovjeka možemo reći da živi u nekakvoj simbiozi sa svijetom koji ga okružuje. S tim svijetom komunicira cijelim svojim bićem, svjesno ili nesvjesno, verbalno ili neverbalno. I to je rekli bi normalan put čovjekova razvoja. Kad ne bi bilo tako, kad ne bi imao nekoga s kim bi duboko, iskreno komunicirao, osjećao bi da je izoliran, neprihvaćen, ugrožen. Jer uglavnom čovjekov uspjeh ovisi koliko o njemu toliko i o drugima, a najviše o Bogu.
U Psalmu 127 (126), čitamo "Ako Gospodin kuće ne gradi; uzalud se trude graditelji", a kod Pavla; "Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti" (1 Kor 3,6). Psalam spada u mudrosne psalme. Sadrži jednu opomenu i jedan blagoslov. Najprije se naglašava da samo rad i naprezanje ne donosi čovjeku blagostanje i sigurnost ako se trudi i radi protiv Božjih zakona ili bez Boga. Psalam nas uči kako svaka ljudska inicijativa bez Božje pomoći doživljava promašaj. To je pouka i Starog i Novog zavjeta. Isus će reći; "Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni." (Iv 15,5).
Tako slično i kod Pavla. Samo Bog je ostvaritelj onoga što se događa u zajednici u pojedincu. Pavao misli na konkretne probleme zajednice. Vidi se da još nisu prožeti Duhom, da su još "nejačad" u Kristu. To otkrivaju "kultom osobe", dok stvaraju sebi idole govoreći; "Ja sam Pavlov, ja sam Apolonov!" (1Kor 3,4). Apostoli, a jednako tako ni odgajatelji, nisu umjesto Boga, oni su samo sluge Božje. "Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti" (1 Kor 3,6). Oni su samo Božji suradnici, a vjernici su "Božja njiva, Božja građevina". Pavao graditelj postavio je temelj, drugi naziđuju, ali sam temelj je Bog, Isus Krist. I on završava veličanstvenom izjavom; "Sve je vaše: bio Pavlov, ili Apolonov, ili Kefin, bio svijet, ili život, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji!" (1Kor 3, 21-23). Kakve li žalosti: "Božji čovjek", a pokvaren! Ali još je veći jad; "Božji čovjek", a mlak i posvjetovnjačen.
Zato, pravi smisao poslanja svakog odgojitelja jest onaj koji Pavao ističe; odgajatelji su samo službenici Kristovi i upravitelji otajstva Kristova. (usp. 1Kor 4,1). Apostol, voditelj Crkve, nije nadomjestak Krista, već on je sluga, službenik Krista, koji je jedini Gospodar uvijek prisutan u zajednici u pojedincu. Ni evangelizator, odgojitelj, ne iznosi svoje teorije i ideje, već je samo "upravitelj otajstava Božjih", uvijek u dosluhu, pažljiv na glas odozgor, u trajnoj vezi s Bogom. Mora biti vjeran. Preporučljivo je, zapravo je i dužnost, u svojim se apostolskim pothvatima služiti zemaljskim sredstvima (2 + 2 = 4). No nikada ne smijemo zaboraviti da moramo računati s još jednim faktorom; Bog + 2 + 2…
Iz ovoga možemo zaključiti da je Bog glavni djelatnik odgojnog procesa. No to ne isključuje, nego zahtijeva rad graditelja i ratara. Svi trčimo, svi se trudimo, svi ulažemo ali "ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji!" Bog obavlja bitan dio posla, onaj koji se odnosi na budućnost čovjeka kao takvog, na njegov rast, na njegovo dozrijevanje u duhu i u slobodi. U tom odgojnom djelovanju Bog prije svega pokazuje da je Otac. On je Otac u daru života, u odgojnoj predostrožnosti, u strpljivosti, snagom kojom ispravlja i vodi. Ljubav Božja očituje se na različite načine. Bog nas posebno ljubi kao naš Otac. Parabola o sinu razmetnome zorno iskazuje tu istinu. Prisjetimo se onog trenutka kad se sin povuče u se, kad se odluči vratiti svome domu i kad se zaputi očevim stopama; "Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga" (Lk 15,20). Ovako očinska jest ljubav Božja, ljubav uvijek spremna na opraštanje koja žudi za tim da nam izrazi dobrodošlicu. Ljubav je stvaralačka snaga svakog pozitivnog puta, pa tako i odgojnog. Manjak ljubavi znači popuštanje pred ravnodušnosti i nevjerom; manjak ljubavi znači robovati drogi i neumjerenoj putenosti; manjak ljubavi znači predati se organizacijama koje se temelje na nasilju i koje djeluju izvan zakona, a protiv čovjeka i društva. Ljubiti u biti znači predati sebe drugima. A da bi se moglo istinski ljubiti potrebno je osloboditi se koječega, a prije svega sebe, to će reći davati bez naplate, ljubiti do kraja. Jednostavno ljubiti onako kako nas Bog ljubi. A ljubi nas tako da je i svoga Sina dao da bi čovjek bio sretan.
U odgojnom djelovanju Bog se na osobit način zalaže za čovjeka u osobi svoga Sina. O osobi Isusa kao odgojitelja mogli bi napisati mnoštvo studija, traktata, doktorskih disertacija. čitava njegova osoba usmjerena je odgojno i pedagoški prema čovjeku. Bog Otac poslao je svoga Sina Isusa Krista da nas spasi. Sin je pokazao svoju vjernost i ljubav prema Ocu, a i prema svijetu, prema svakom pojedincu, svojom smrću na križu, ljubeći nas do kraja. Sada se nastavlja to poslanje Oca. Po Sinu, u Duhu Svetom, po Crkvi koja nastavlja Isusovo djelo spasenja.
U odgojnom djelovanju Bog se na osobiti način dariva u osobi Duha Svetoga. On neprestano dodiruje i oplemenjuje srce čovjeka, vodi ga kao "unutarnji učitelj". Jer Knjiga Mudrosti nam kaže; "Duh Gospodnji ispunja svemir, i on, koji drži sve, zna i sve što se govori" (Mudr 1,7). Nema ljudskog srca, nema sredine ili stvarnosti u kojoj Duh života i obraćenja, što ga Isus po svom križu dariva, nije na djelu da bi probudio savjest, uvjerio, ohrabrio, utješio, potaknuo na svetost, na djelovanje.
Upravo zbog tog divnog dara kojim nas je Bog obdario, zbog Duha Svetoga ne možemo reći ni za koga da je nepopravljiv slučaj, jer Duh nije napustio ni jednog čovjeka na zemlji. Najdramatičniji je slučaj onoga koji se sam, hotimice protivi. To je grijeh protiv Duha Svetoga. Da bismo potpomogli djelovanje Duha u drugima potrebno je da mi sami budemo osjetljivi na njegov poticaj. Onaj tko unutar sebe ne prepoznaje djelovanje Duha, onaj tko ne dopušta da ga on vodi (usp. Rim 8,14) nije sposoban biti kršćanski odgojitelj. Možda će biti sposoban, tj. možda posjeduje naravne odgojne darove, ali će nametnuti svoje osobne ideje, u krajnjem slučaju bit će plagijator, ali neće odgajati za slobodu. Pavao u trećem dijelu poslanice Galaćanima opisuje život u slobodi.
Kršćanin nije nauka ideja, filozofija, nego "Vjera ljubavlju djelotvoran". Ostati slobodni u istini. "Za slobodu nas je Krist oslobodio". (Gal 5,1). A sloboda je hod po Duhu. Poruka slobode može se krivo shvatiti. Neki se njome služe da opravdaju svoju raskalašenost (1Kor 6,12). Sloboda traži da pod vodstvom i snagom Duha Svetoga ostvarimo ono što je jezgra i bit Zakona ali i svakog odgoja, a to je ljubav. Kršćanin je, kršćanski je odgojitelj, onaj koji živi po Duhu i donosi plodove Duha. A plod je duha; "Ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost" (Gal 5,22 s). Zato čitati, isčitavati Božju riječ bitan je čimbenik odgoja. Vidimo da je ona neiscrpno vrelo za svakog pojedinca, za svaku zajednicu, narod, za svakog odgojitelja.
Odgojni put ipak je u povijesti povjeren i ratarima i graditeljima. Oni su prije svega proroci, apostoli, prvi evangelizatori. Od Mojsija do Pavla, Od Abrahama do Timoteja, od Jakova do Barnabe, možemo shvatiti odgojene trenutke i smjernice koje nam mogu pomoći, na tom inače teškom i zahtjevnom putu odgoja. One nas ohrabruju, potiču, opominju i nadahnjuju.
Svi ti odgojitelji tvore odgojnu cjelinu, koja djeluje kao temeljni svrsihodni subjekt. U starom zavjetu to je cijeli Izraelski narod. U konačnoj ekonomiji spasenja to je Crkva. Djelo izgradnje Tijela Kristova povjereno je svima nama koji tvorimo Crkvu. Danas postoji vitalni zahtjev za evangelizacijom. Ona podrazumijeva veliki broj oblika. Na mnogo načina se može služiti Evanđelju, čovjeku. Usprkos znanstvenom i tehnološkom napretku, koji odražavaju jedan oblik čovjekove suradnje u stvaralačkom Božjem djelu, vjeru izazivaju i izravno je progone ideologije i životni stilovi koji ne poznaju i ne priznaju Boga ni bilo kakav moralni zakon.
Nasilje, kriminal i terorizam osporavaju temeljne ljudsek i kršćanske vrednote. Poštenje i pravda u radnom i javnom životu često su napadnute. U cijelom svijetu troše se goleme svote novca na naoružanje, dok se istodobno milijuni siromah bore da bi preživjeli. Alkoholizam i droga nameću težak danak ne samo pojedincima nego i društvu. Izrabljivanje spola preko pornografije vrijeđa ljudsko dostojanstvo i dovodi u opasnost budućnost mladih. Obiteljski život podvrgnut je raznim pritiscima od trenutka kad su preljub, blud i kontracepciju mnogi počeli smatrati prihvatljivim pojavama. Onima koji bi se mogli roditi okrutno se oduzima život, a život starih i nemoćnih osoba izlaže se ozbiljnoj opasnosti mentalitetom koji bi htio uvesti eutanaziju.
Kršćanski vjernici, kršćanski odgojitelji, i ne samo kršćanski nego svi oni kojima je stalo do čovjeka, ne smiju se pripustiti malodušnosti, strahu, ne smiju se ni prilagoditi duhu koji vlada u svijetu. Oni su pozvani da priznaju nadmoć Boga i njegova zakona, da slušaju njegov glas i da ujedine svoje snage u ime moralnih vrednota u ime čovjeka. Kršćani su pozvani da žive u jasnom uvjerenju da je milost, zbog pobjede križa Kristova jača od grijeha.
I završit ću riječju čovjeka koji upravo svojim životom svjedoči nadu u križ Kristov, nadu u čovjeka, za kojega s pravom možemo reći da odgaja i riječju i djelom, a to je Papa Ivan Pavao II.: "Put dobra ima ime: naziva se ljubav. U njoj se može naći ključ svake nade, jer svakoj istinskoj ljubavi korijen je u samome Bogu."
Ja bih dodala put odgoja ima ime: naziva se ljubav. Bez ljubavi nema odgoja, nema ni dobra, nema ni čovjeka ni čovječnosti. Ljubav je sudac svega, preobrazuje svaku ljudsku ljubav, izdiže se nad sve što je ljudsko, dolazi do Boga. Zato topli poziv s Apostolom; "Težite za ljubavlju!" (1Kor 14,1), jer ljubav je temelj svega, a osobito odgoja.